“Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno.” (Sefanija 3,17)
Jednog dana sam poslao tekstualnu poruku svojem kupcu pitajući ga koje bi mu vrijeme bilo zgodno da od njega preuzmem obećanu uplatu. “Dođite u ponedjeljak”, bio je njegov odgovor. Vrlo rano u ponedjeljak odvezao sam se motorom u školu u kojoj je moj kupac predavao. Na putu sam se molio za Božju zaštitu jer sam znao da se u području kroz koje sam prolazio nalaze pobunjeničke trupe. Vijesti o ubojstvima i sukobima s vojskom bile su uobičajene. Cesta je na mnogo mjesta bila prepriječena njihovim kontrolnim punktovima na kojima su zaustavljali prolaznike i legitimirali ih. Potpuno nesvjestan da me pobunjenici promatraju, nisam ni slutio da bi me mogli smatrati pripadnikom vojne obavještajne službe.
Kad sam stigao u školu, sa zahvalnošću sam primio uplatu svojeg kupca i za samo nekoliko minuta već se vozio natrag. Ovoga puta zaustavila su me trojica naoružanih ljudi na kontrolnom punktu i jedan me je brzo skinuo s motocikla. “Nosiš li pištolj?” prosiktao je na mene.
Odmahnuo sam energično glavom mucajući: “Ne, ne, ne, ne.” U mislima sam zavapio: Bože, pomozi mi! Znao sam da me vrlo lako mogu baciti u rijeku i da poslije moje tijelo bude pronađeno kako pluta beživotno i unakaženo.
Zahtijevali su da skinem odjeću da bi se uvjerili da ništa ne krijem. Uzeli su mi torbu, mobilni telefon i novčanik s novcem koji sam upravo prikupio. “Poznaješ li nekoga u ovom mjestu?” upitao je drugi.
Rekao sam im imena dvojice njihovih zapovjednika koje sam poznavao. Tada su malo popustili pritisak koji su vršili na mene. Usudio sam se dodati: “Čuo sam da su u vašem pokretu dostojanstveni i časni ljudi koji ne ubijaju bez dobrog razloga.” S ponosom su klimnuli glavom na ove riječi, a onda su me, konačno, odlučili pustiti. Sada već ohrabren, rekao sam: “Molim vas, gospodo, ako i zadržite moj telefon i moje osobne stvari, samo vas molim da mi vratite novčanik s novcem, jer to i nije baš moj novac, i…”
Na to su mi ga bacili nazad s naredbom da se nikada više ponovno ne vraćam u taj kraj. Poslije sam saznao da je jedan od mojih istražitelja bio najtraženiji odmetnik u skupini, glavom i bradom narodni neprijatelj broj jedan. Mnogi su prokomentirali da je pravo čudo što su mi poštedjeli život.
Sve vas pozivam da nikada ne prestanete upućivati molitve za zaštitu nad našim literarnim evanđelistima svuda po svijetu. Tijekom proteklih osamnaest godina koliko radim kao literarni evanđelist, bio sam svjedok stalne Božje vjernosti. Doista, naš Bog je silni Spasitelj!
Fred Valdez, Filipini