Duhovnost

Na kojem ste putu?

Izvor: Unsplash

Svi se nalazimo na nekom životnom putu. Ali znamo li kamo on vodi? Jesmo li sigurni kamo ćemo dospjeti? Zanima li nas kako će završiti taj naš životni put? Brine li nas naša budućnost? Svakako da nas brine, no naša budućnost ovisi upravo o putu kojim idemo danas u svojem životu.

Ako smo skrenuli s pravog životnog puta i treba nam druga prilika da se vratimo, bismo li cijenili kad bismo je dobili? Znate li da mi zapravo stalno od Boga dobivamo druge prilike? Ali jesmo li svjesni da jednom ipak dođe kraj našim drugim prilikama i da jedna od njih ipak bude posljednja? Ipak, mi nikako ne možemo znati kad smo blizu te posljednje prilike.

Neki će možda pitati: “A koji je to uopće pravi put u životu i što to znači?” U našem kršćanskom kontekstu to je put koji vodi k Bogu, to je život po Njegovim načelima, u Njegovoj vjeri i nadi u spasenje i vječni život s Isusom.

Ima ljudi koji misle kako je njihov životni put određen i da oni tu ništa ne mogu; da je Bog sve odredio i da je On odgovoran za sve.

Ukratko ćemo razmotriti Samsonov životni put, a onda i Jonin. U kojem smjeru se kretao njihov životni put? Je li Bog odredio njihovu sudbinu i je li On odgovoran za njihov kraj? Kakva je zapravo bila Božja nakana za njih?

Samson je poznati biblijski lik o kojem su snimani filmovi! Čitamo u Knjizi o Sucima: “Jer zatrudnjet ćeš, evo, i rodit ćeš sina. I neka mu britva ne prijeđe po glavi, jer će od majčine utrobe dijete biti Bogu posvećeno — biti će nazirej Božji i on će početi izbavljati Izraela iz ruke Filistejaca.” (Suci 13,5)

Ovo je bila Božja nakana za Samsona. Bog ga je želio silno blagosloviti i upotrijebiti drugima na blagoslov. Zato je dao određene upute i propise, jer ništa u ovom životu ne ide bez toga.

Ali kojim je putom krenuo Samson? Krenuo putom prema dolje! U Bibliji nalazimo riječi: “siđe Samson”… Taj glagol “siđe” upotrijebljen je i kod Jone, na njegovom životnom putu. Pogledajmo najprije što se događalo kad je Samson sišao među Filistejce, izraelske neznabožačke neprijatelje. “I siđe Samson u Timnu i ugleda ondje djevojku među filistejskim kćerima. Vrativši se, povjeri to ocu i majci: ‘Opazio sam u Timni — reče on — djevojku među filistejskim kćerima; oženite me njome.’ Otac i mati rekoše: ‘Zar nema djevojaka među kćerima tvoga plemena i u svemu našem narodu da moraš uzeti ženu između neobrezanih Filistejaca?’ Ali Samson odgovori ocu: ‘Oženi me njome jer mi ona omilje.’” (Suci 14,1-3)

Samson je “sišao dolje” u Timnu i, unatoč opomenama roditelja da se ne ženi djevojkom iz poganskog naroda, onom koja nije vjerovala u živoga Boga, tražio je: “Oženite me njome, jer mi ona omilje.” Prema hebrejskom izvorniku on je rekao: “Jer je ugodna mojim očima.” Samson je išao za očima i užicima. To je bio njegov životni put. Ali to nije odredio Bog! To je Samson sam izabrao. Bog je htio nešto sasvim suprotno.

Pitanje za nas je: Za čime mi idemo? Što nas zanima, za čime se mi povodimo; za očima ili za razumom? Koji je naš životni put?

Put prema dolje često je vrlo ugodan, zabavan, lijep, privlačan, uzbudljiv, zanimljiv, i zato ga mnogi biraju. Zato ga je izbrao i Samson. Ali kako završava takav životni put? Samson je rekao: “Oženite me njome jer je ugodna mojim očima!” Izgleda da se ljudi kroz svu povijest uglavnom povode za očima, ili ušima, ili nepcem… uglavnom za osjetilima. Stručnjaci to znaju dobro kad snimaju reklame. Nije bitno što kaže razum; bitno je što vide oči!

Ali vratimo se mi Samsonu, da vidimo kako je završilo to s njegovim očima: “Filistejci ga uhvatiše, iskopaše mu oči i odvedoše ga u Gazu. Okovaše ga dvostrukim mjedenim lancem te je okretao mlin u tamnici.” (Suci 16,21)

Ne znam jeste li primijetili, ali meni se čini da oni koji su upoznali Boga, koji su bili vjernici i živjeli pobožnim životom, koji su bili upoznati s biblijskom istinom i Božjim načelima — a onda jednostavno otišli od Njega — vrlo često, prije ili kasnije, loše i ružno završe. Tako je bilo i sa Samsonom.

Da, put prema dolje u početku izgleda vrlo privlačno i lijepo; ali samo u početku. Prije ili kasnije se sve okrene.

Stihovi pjesme “Na putu prema dole” nekad popularnog hrvatskog sastava Pips, Chips & Videoclips kažu: “Na putu prema dole, žene te vole… a jedino što trebaš, više nemaš…” Ili: “Na putu prema dole muškarci su smiješni, žene su gole, istina ne važi, jer broje se laži…” A zatim nastavljaju: “Ljudi čuče, ljudi se boje… na putu prema dole.”

Da, ako čovjek u nevolji koja ga zatekne okrene pogled prema gore, onda taj put prema dolje više uopće ne izgleda niti lijepo, niti privlačno, već ružno i tragično.

Ono što čovjeku tada najviše treba je druga prilika. I Bog je daje! Puno puta u životu. Ali mi ljudi, nažalost, vrlo često odbijamo te prilike u još uvijek neutaženoj želji za privlačnostima puta prema dolje. A stvarnost puta prema dolje se potpuno razlikuje od stvarnosti puta prema gore. Put prema gore je nerijetko težak, ali je zato siguran i ima sretan završetak. Put prema dolje se čini privlačnim i zanimljivim, ali to je samo naizgled. U toj stvarnosti nikad nema istinski lijepog, vrijednog i trajnog života.

Nisu li tako Samsonovu ženu, onu za koju se toliko borio, na kraju dali drugome? Sjećate se da je Filistejcima, s kojima se udružio na putu prema dolje, Samson na svojoj svadbi zadao jednu zagonetku za okladu? Svadbe su na Bliskom istoku trajale dugo i trebalo se nečim baviti. Nadahnut medom što ga je pronašao u lavljoj utrobi, kojega je jednom prilikom on ubio svojim rukama, zadao im je zagonetku “Od onoga koji jede izišlo je jelo, od jakoga izišlo je slatko.” (Suci 14,14)

Tijekom sedam svadbenih dana oni su trebali odgonetnuti što je to, kako bi dobili vrijednu okladu. Kladili su se za trideset truba finog platna i trideset svečanih haljina. Ako ne odgonetnu tu zagonetku, Filistejci su vrijednost te oklade trebali dati Samsonu; ali ako je odgonetnu, onda Sje amson to trebao dati njima. Zbog vrijednosti oklade, ili zbog časti, Filistejcima je bilo jako stalo do toga da odgonetnu okladu. Zadužili su djevojku Filistejku koja se upravo udavala za Samsona da, kako god zna, izvuče od Samsona rješenje njegove zagonetke. I znate što? Ona je pristala na to, iako se upravo udavala za Samsona. Salijetala ga je svih sedam dana i učinila sve što je trebalo samo da iz njega izvuče odgovor — sve dok nije uspjela. A onda je to odala svojim sunarodnjacima.

To je jako razljutilo i razočaralo Samsona, da im je rekao: “Da niste s mojom junicom orali, ne biste zagonetke pogodili.” (Suci 14,18) A ja bih dodao Samsonu: Da ti nisi orao s Filistejcima i Filistejkama, ne bi doživio takvo razočaranje i ljutnju, a na kraju i bol i neizdrživu patnju.

On im je dao tu vrijednu okladu, održavši tako riječ, ali na svoj način: pobio je trideset imućnih ljudi kako bi došao do skupocjenih haljina. Što je bilo nakon toga, čitamo dalje: “… Onda se sav gnjevan vrati očevoj kući. A Samsonovu ženu dodoše drugu koji mu bijaše svadbeni pratilac.” (Suci 14,19.20)

Eto, zamislite! Na kraju je tu njegovu ljepoticu dobio neki njegov kum, a Samson se kao nestašni i povrijeđeni mladoženja vratio kući majci i ocu. Kako li je samo završio ovaj dio Samsonovog puta prema dolje! Je li mu to bilo lijepo? Koliko je on stvarno uživao na tom svojem putu prema dolje?

* * *

Pogledajmo sada opet malo Jonu. I za njega imamo upotrijebljen izraz: “siđe prema dolje”. Sjećate se? Kad je odbio poslušati Božji poziv da pođe propovijedati u Ninivu, on je svojevoljno krenuo na put prema dolje. To također nije bila niti Božja volja, niti Njegov plan. Jona je tako odlučio i izabrao! Čitamo u Knjizi o Joni: “Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi u Taršiš, daleko od Jahve.” (Jona 1,3)

Nažalost, mi ljudi često biramo životni put daleko od Boga — put prema dolje. Takav put u pravilu uvijek ide sve dublje i dublje, dolje. Pogledajmo pozornije to Jonino iskustvo.

Jona je, dakle, umjesto da ide u Ninivu, donio odluku da siđe u Jafu i krene u potpuno drugom smjeru, prema Španjolskoj, u Taršiš. Što se tada zbivalo? Čitamo dalje: “Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da će se lađa razbiti. Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom.” (Jona 1,4,5)

Jona je u svakom smislu sišao u dno dna. Njegov je životni put u tom trenutku išao stalno prema dolje. Sišao je u Jafu, sišao je u lađu, sišao je na dno lađe, i onda je još i legao te zaspao tvrdim snom. Izgleda da kad ljudi idu putom prema dolje i dođu na dno, kao da uvijek spavaju; kao da ništa ne znaju i za ništa ne žele čuti. Kao da su zaslijepljeni, pomračena uma, nerazumni. Kao da niti ne vide opasnosti koje im prijete.

No, je li to bilo najdublje dno na kojem se našao Jona na svojem putu prema dolje? Kad je tamo ležao na dnu, došao mu je zapovjednik lađe i rekao, čitamo dalje: “Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: ‘Što spavaš ko zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svoga! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo.’ Potom rekoše jedni drugima: ‘Hajde da bacimo ždrijeb, da vidimo od koga nam dođe ovo zlo.’”

I što se tada dogodilo? Ždrijeb je zbilja pao na Jonu! Taj pad ždrijeba bio je zapravo još jedan, i to još dublji pad za Jonu. Sad je bio kriv ne samo za sebe, nego i za druge. To uvijek bude tako. Oni koji krenu putom prema dolje, svojim utjecajem povuku za sobom i mnoge druge. Zbog čega je za Jonu ovaj pad sada bio još dublji? Čitajmo osmi redak: “Oni mu rekoše: ‘Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojeg naroda?’ On im odgovori: ‘Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.’”

Sjećate li se što sve znamo Ninivi, asirskoj kulturi i religiji? Kakve su strahote oni radili! Nisu bili puno drukčiji od bilo kojeg mnogobožačkog naroda kojima je Izrael bio okružen. Rekli smo da ih je Jona zbog svega toga mrzio i da su mu se gadili. A sada, nalazio se okružen upravo takvim ljudima na brodu. Kao Židov trebao im je biti svjetlo od Boga. Ali ispostavilo se da je on krivac, da su zbog njega u nevolji, da je gori od njih te da svi oni ginu zbog njega; a ne da im on donosi Božju poruku o spasenju.

Kako je s nama kršćanima danas? Može li se dogoditi da vjernici budu i gori od nevjernika? Umjesto da donose Radosnu vijest, da je zataje ili da je predstavljaju na sasvim pogrešan način. Mogu li takvi potpuno pogrešno prikazati Boga i Njegov karakter? Kakvu sliku dajemo o Bogu svi koji vjerujemo — ako živimo, radimo i postupamo suprotno od onoga što ispovijedamo i zagovaramo? Jest, nije čudo da ljudi govore kako su vjernici, crkva i svećenstvo zapravo stvorili ateiste!

Ali vratimo se mi opet Joni. Nakon što je doživio taj više psihički pad zbog ždrijeba, koji ga je razotkrio, povrijedio i osramotio kao osobu, ponosnog Židova, uslijedio je sljedeći, još jedan pad, ovaj puta fizički i još dublji, na život i smrt. Na njegov pokajnički zahtjev mornari su ga bacili u olujno more kako bi spasili sami sebe. I Jona je tada tonuo i tonuo sve dublje i dublje, da bi na kraju završio u utrobi neke velike ribe, možda kita. Eh, sada zbilja dublje i niže nije mogao! U toj utrobi strašno je smrdilo i činilo se da mu nema spasa. Kako mu je bilo, ne možemo niti zamisliti. Ipak, ovo posljednje najniže dno donijelo mu je spas! Više nije išao prema dolje, nego ga je kit iznio gore, na površinu — i izbacio na obalu. Kako se to dogodilo?

Jona je tri dana i tri noći bio u “samoizolaciji”. Imao je vremena, i tada je konačno promijenio način razmišljanja, pogledao prema gore i iskreno zavapio Bogu. Kako je izgledao taj njegov vapaj? Pročitajmo dio njegovog hvalospjeva što ga je uputio Bogu: “Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe podzemlja zavapih, i ti si mi čuo glas. Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me. Pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al ipak oči upirem gore, svetom Hramu tvojem. Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj. Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula gore prema svetom Hramu tvojemu.” (Jona 2,3-8)

Nema tog dna, dragi moji, iz kojeg ne možemo zavapiti našem Bogu, a da nas On ne bi čuo! Upamtimo dobro da nas On uvijek čuje i da nam uvijek želi dobro te da sve “izvodi na dobro” onima koji Ga ljube, kao što kaže apostol Pavao u Poslanici Rimljanima 8,28. Možda to nije uvijek na način koji to mi priželjkujemo, ali ako On izvodi da sve na kraju bude najbolje za nas, onda se s povjerenjem prepustimo u Njegove ruke.

U utrobi ribe bilo je strašno. No, bi li bilo bolje da je tonuo i tonuo sam? Ili je ipak bilo bolje što je završio u ribi? Zašto to kažem? Pa zato što u crkvenoj zajednici, kao i u ribi, možda ponekad nešto može i “smrditi”, ali još uvijek je bolje nego vani ili da smo sami. Crkvena zajednica može promijeniti smjer našega kretanja, poput kita, posebice ako se usredotočimo na ono pozitivno što nam Božji Duh govori te ako usmjerimo svoj pogled i svoje molitve gore, k Bogu. Ako tonemo potpuno sami, nema nam spasa. Ostat ćemo bez zraka. A u zajednici s ljudima, iako će možda biti nečega što nam “smrdi”, ipak će biti okružje koje će nas potaknuti na put prema gore, prema Bogu. To je zamisao i Božji nalog što ga nalazimo u Novom zavjetu, jer Božji Duh uvijek djeluje kad se vjernici okupe da slave Boga, mole Mu se i uče o Njemu. Čak i ako su samo dvoje ili troje, Isus je s njima …

* * *

Nakon Samsona i Jone, vrijeme je da razmislimo svatko o sebi, a zatim o Isusu, našem najvećem Primjeru, Uzoru, Stvoritelju i Spasitelju.

Kamo nas vodi naš životni put? Jesmo li sigurni da smo na putu prema gore, a ne prema dolje? Put prema dolje ne mora biti uvijek tako dramatičan, strmoglav i očit kao kod Samsona i Jone. Naš kušač, Sotona, danas radi put prema dolje po vrlo suvremenim mjerilima i s vrlo blagim nagibom. Ponekad nam se niti ne čini da idemo prema dolje. Možda smo samo prestali redovito čitati i proučavati Bibliju, možda se samo malo manje molimo, možda smo samo malo smanjili čvrstoću naših načela, možda manje razgovaramo o duhovnim temama i vrijednostima, a više se bavimo izučavanjem i gledanjem zemaljskih vrijednosti, filozofija i teorija. Možda su to samo neki poslovi ili filmovi, serije, internet, provodi i raznorazne želje… Što god da je, ako dođu vode ili nevolje u naš život, one će pokazati koji je nagib našeg životnog puta — prema gore ili prema dolje. Jer, koliko god bio blagi pad — voda ili nevolje — pokaže se pravi ishod.

Biramo li ponekad — poput Samsona — zabave, užitke, uzbuđenja, karijere, poslovanja, pogubne navike, loše odnose, materijane vrjednosti i životni stil bez Boga; što je sve put prema dolje?

Bježimo li mi ponekad, poput Jone, od Boga i poziva koji nam On upućuje da dođemo k Njemu, da govorimo o Njemu, da Ga svojim životom predstavljamo na pravi način? Odlazimo li u nekom drugom svojem smjeru života, daleko od Boga?

Preispitajmo sami sebe! Vjerujem da ponekad idemo malo gore, malo dolje, ali to nas nikad neće odvesti gore.

No, Radosna je vijest da je zato tu Isus! On je također prešao jedan veliki put prema dolje i prema gore. Ali Njegov put prema dolje nije bio zbog Njegovih grijeha, već zbog naših. Isus se spustio nezamislivo duboko, s Neba na Zemlju; On koji je Bog, postao je kao čovjek. Čitamo o tome u Poslanici Filipljanima: “On božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši ponizan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,6-8)

A zašto? “Jer je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga jedinoruđenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” — kao što kaže najpoznatiji biblijski redak. (Ivan 3,16)

Da, takav Isusov “pad” završio je smrću na križu — zbog nas. Isus je na svojem najnižem dnu, u trenutku svoje najveće boli, koju nije zaslužio, molio Boga za sve nas. On je na križu preuzeo sve naše grijehe i umro s njima kako bismo mi mogli biti oslobođeni od njih. Ali Isus je nakon tri dana koje je proveo u grobu — kao i Jona u ribi — ustao, pobijedio smrt, i time nam dao nadu da i mi možemo uskrsnuti, bez grijeha, ako prihvatimo Njega kao svojega Spasitelja.

I to je Radosna vijest o drugoj prilici za sve nas i za cijeli svijet!

Hoćemo li danas preispitati svoj život i hoćemo li uputiti Bogu iskren vapaj, bez obzira nalazimo li se na putu prema dolje ili prema gore? Gdje god da se nalazimo, potreban nam je Spasitelj Isus Krist. Jer put koji ne vodi ka Kristu, ne služi ničemu.

Mnogi su se svojedobno pitali što je bio razlog raspada Sovjetskog Saveza. Je li to bilo zbog niske cijene nafte, zbog “mekane” valute, nesloge među članicama ili slabog gospodarstva? Godine 1987. gruzijski je redatelj Tengiz Abuladze snimio film koji se prikazivao po cijeloj državi, a zvao se “Pokajanje”. Film je prikazivao život u doba Staljina, razna krvoprolića, gluposti ateizma i patnje ljudi. Završetak filma, kažu analitičari, označio je početak propasti državne tvorevine SSSR. U jednom od završnih prizora filma, starija gospođa upitala je mlađu: “Vodi li ovaj put do crkve?” “Ne, ne… nema tu nikakve crkve!” odgovorila joj je žena. Starica joj je na to rekla: “E, pa kćeri, što će nam onda i put ako ne vodi k Bogu?”

Mnogi su u Sovjetskom Savezu tada shvatili da život bez Boga nema smisla i da ne vodi k dobru.

Koji je to put koji tebe vodi? Prema gore, k Bogu; ili prema dolje, k smrti?

Isus je rekao: “Ja sam Put, Istina i Život!” Stoga ne morate brinuti, ali morate izabrati! Izaberite pravi Put, jer možda je upravo ovo vaša prava druga prilika!

Darko Kovačević

Podijeli