Najveći cilj

26. 03. 2018.

“Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu, već hranu koja ima trajnost za život vječni i koju će vam dati Sin Čovječji, jer njega za to ovlasti Bog Otac.” (Ivan 6,27)
Mi ne možemo reći ambicioznom čovjeku da mora prestati biti ambiciozan ako želi postati kršćanin. Bog pred njega stavlja najviši cilj prema kojem može usmjeriti svoju ambiciju — besprijekornu bijelu odjeću, krunu ispunjenu draguljima, žezlo, prijestolje slave i čast koja je neprolazna kao i samo Jahvino prijestolje. Svi dijelovi karaktera koji mu pomažu da postane uspješan i poštovan u svijetu — nezaustavljiva želja za nekim većim dobrom, nesalomljiva volja, iscrpljujući rad, neprekidna ustrajnost — ne trebaju biti potisnuti. Oni trebaju ostati i Božjom milošću koja se prima u srce, biti usmjereni na drugu stranu. Ove vrijedne odlike karaktera mogu se primjenjivati u postizanju ciljeva koji su toliko uzvišeniji i časniji od svjetovnih težnji koliko je Nebo više od Zemlje. Isus nudi bijelu odjeću, krunu slave koja je bogatija od bilo koje koja je ikada ukrašavala čelo nekog vladara i titule veće od počasti kneževa. Plaća za život posvećen Kristovoj službi nadilazi sve što ljudska mašta može obuhvatiti. Krist ne poziva ljude da napuste svoju revnost, želju za vrsnoćom i savršenstvom, nego ih upućuje da ne traže prolazno blago ili prolaznu čast, nego ono što je trajno. … Bog je zadovoljan kad oni koji teže za vječnim životom ciljaju visoko. Postojat će snažne kušnje da se udovoljava prirodnim crtama karaktera time što ćemo postati mudri prema svjetovnim mjerilima, manipulatori, sebično ambiciozni, zgrćući bogatstvo tako da zanemarimo spasenje koje ima mnogo veću vrijednost. Ali svako odolijevanje kušnji neprocjenjiva je pobjeda zadobivena u pokoravanju sebe samog; to usmjerava naše sposobnosti k služenju Isusu i produbljuje vjeru, nadu, strpljenje i podnošenje. … Uz Isusovu pomoć postavimo si kao cilj krunu prepunu zvijezda. “Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.” (Daniel 12,3) (Review and Herald, 25. listopada 1881.)