““Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet.”“ (Ivan 17,18)
Hoće li nas odvajanje od svijeta u poslušnosti božanskim naredbama učiniti nepodobnim za rad koji nam je Gospodin ostavio? Hoće li nas omesti u činjenju dobra onima oko nas? Ne; što se čvršće budemo držali Neba, veća će biti i snaga naše korisnosti. Trebali bismo proučavati Veliki Primjer, da bi duh koji je prebivao u Kristu mogao prebivati u nama. Spasitelj nije pronađen među uzvišenima i uvaženima na svijetu. Nije provodio vrijeme među onima koji su tražili lagodnost i zadovoljstvo. Nastojao je pomoći onima kojima je bila potrebna pomoć, spasiti izgubljene i propale, uspraviti pognute, razlomiti jaram ugnjetavanja okovanima, izliječiti bolesne i progovoriti riječi sućuti i utjehe nevoljnima i tužnima. Od nas se traži da slijedimo ovaj Primjer. Što više uzimamo udjela u Kristovom duhu, to ćemo više nastojati pomoći ljudima oko nas. Blagoslivljat ćemo siromašne i tješiti nevoljne. …
Vrijeme kušnje ubrzo će se završiti. … Uskoro će posljednja molitva za grešnike biti prinesena, posljednja suza prolivena, upućena posljednja opomena, proglašen posljednji poziv, a slatki glas milosti neće se više čuti. To je razlog zašto Sotona ulaže tako silne napore da uhvati muškarce i žene u svoju zamku. … Neprijatelj igra igru života za svaku pojedinu dušu. On radi na tome da od nas ukloni sve što je duhovne naravi i da, umjesto plemenitih Kristovih vrlina — zakrči naša srca zlim osobinama tjelesne naravi — mržnjom, zlim pretpostavkama, ljubomorom, ljubavlju prema svijetu, samoljubljem, ljubavlju prema užicima i ponosom života. Mi trebamo biti ojačani protiv nadolazećeg neprijatelja … jer ako ne budemo oprezni i ustrajni u molitvi, ova zla će ući u srce i istisnuti sve što je dobro. (RH, 2. siječnja 1900.)
Velika je odgovornost položena na Kristove učenike. Imperativ dužnosti odsjajuje nebesko svjetlo na svijet obavijen tamom. Što je dublja tama, to svjetlije treba zasjati svjetlo kršćanske vjere i kršćanskog primjera. (RH, 23. listopada 1888.)