Duhovnost

Ne trebamo strepiti od Boga!

Što biste trebali činiti kad vam nitko ne bi vjerovao? Jadni Wade Miller! Želio je kupiti dvije ulaznice za odbojkašku utakmicu na Olimpijskim igrama u Atlanti. Pozvao je ured zadužen za prodaju ulaznica i izrazio svoju želju. Rekao je da stanuje u Santa Feu, u državi Novi Meksiko. Međutim, službenica mu je nakon kraćeg razmišljanja odvratila da ne prodaje ulaznice osobama koje žive izvan Sjedinjenih Američkih Država.

“Izvan Sjedinjenih Država? Ali ja živim u Novom Meksiku!”

“Žao mi je, gospodine! Trebate se obratiti svojem nacionalnom olimpijskom odboru u Meksiku!”

“Ali ja ne živim u Meksiku! Ja sam ovdje u Novom Meksiku!”

“Vrlo mi je žao, gospodine! Morat ćete se obratiti svojem nacionalnom olimpijskom odboru!”

Tijekom sljedećih trideset minuta toga međumjesnog razgovora Wade Miller je pokušavao dokazati službenici, predstavnici organizatora Olimpijskih igara, da je država Novi Meksiko dio Sjedinjenih Američkih Država. Međutim, bez ikakvog uspjeha. Kasnije se prisjetio nekih dijelova razgovora: “Sjećate li se Los Alamosa u kojemu su se obavljale sve američke atomske probe? Novi Meksiko je odmah pokraj Arizone, ispod Colorada, graniči s Teksasom i Oklahomom!” Pokušao je i s novim dokazom: “U toj državi je i veliki grad Albuquerque!” I ponovno bez ikakvog uspjeha.

Vezu je napokon preuzela načelnica odjela. I kao u klasičnoj replici, ona je rekla Milleru: “Gospodine, Novi Meksiko ili Stari Meksiko, nema tu nikakve razlike! Razumjela sam da je to pokrajina, ali i dalje tvrdim da se morate obratiti svojem nacionalnom olimpijskom odboru!” Tek kad im je Miller dao adresu u Fenixu, u Arizoni, primili su uplatu za ulaznice!

Što biste trebali činiti kad vam nitko ne bi vjerovao?

Što biste učinili da se nađete na Božjem mjestu, a nitko vam ne vjeruje? Što bi Bog trebao učiniti? Jer, čak i kad Mu vjeruju, koliki od njih, koliki od nas, i dalje vjeruju u laž?

Velika je istina da je najveći dio svijeta doista pao kao žrtva te laži. Znam da sam i ja sâm više puta povjerovao u nju — povjerovao u laž tako svemirskih razmjera da njezine svemirske posljedice sada pogađaju svako ljudsko biće na ovom planetu!

U kakvu laž? — pitate se. U laž koja se začela toga slavnoga praiskonskog jutra kad su zrake jutarnje svjetlosti kao zlatne strelice prodirale sa smaragdnoplavog pokrivača iznad razlistalog vrta kroz njegovo razgrnuto zelenilo sve do tla. Rana jutarnja rosa još se čvrsto držala za grane natovarene plodovima i obrasle lišćem, i pretvarala vrt u blistavo polje posuto dijamantima. Ona je ušla u polje i prišla drvetu. Čula je glas.

“Psssst! Ovamo gore!” netko je prošaptao. Žena je polako podizala pogled prema zelenilu lišća, sve više i više, sve dok im se konačno pogledi nisu sreli: oči prve žene i oči prve zmije, blistave vretenaste zmije koja je toga ranog praiskonskog jutra služila kao posrednik palom anđelu buntovniku. Eva i Lucifer pokraj drveta u vrtu koji je nosio ime Eden! I upravo na tom mjestu začela se laž, tu joj je bio početak.

“Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Postanak 3,1) Nevino pitanje lukave zmije bilo je samo fasada iza koje se krio spretni modus operandi prijevare kojim se varalica uspješno služio još od samog početka. Postupak je doista jednostavan: uvuci žrtvu u razgovor, započni raspravu i navedi je da uzvraća.

Postupak se pokazao uspješnim kod Eve, a uspješan je sve do našeg vremena kod svih nas. Zato što je započinjanje razgovora sa Sotonom, kao i prepirka sa zmijom, sigurna formula za poraz! Nemojte mu niti odgovarati kad začujete njegovo “Psssst!”

Ali Eva je to učinila. Sotona ju je uvukao u raspravu o očitoj izmišljotini! Je li Bog ikada zabranio Adamu i Evi jesti s drveća u vrtu? Nije, naravno! Bog im je, zapravo, rekao upravo suprotno — rekao im je da jedu sa svakoga drveta u vrtu, osim s jednoga! Bog je ljubav, a ljubav se nikad ne nameće nikome; čak niti svojoj prvoj djeci. Upravo zato je Bog i postavio stablo usred vrta da bi Adam i Eva mogli tamo otići ukoliko odluče odbaciti Stvoriteljevu ljubav i prihvatiti Luciferove laži. “Ali, molim vas, držite se daleko od toga drveta! Ono vam može donijeti samo smrt!”

Božanska ljubav, ljudska ljubav, nikakva ljubav ne može biti ljubav ukoliko onome koga voli ne osigura pravo da je odbaci. I tako im je Bog pružio mogućnost izbora. Upravo zato se usred vrta našlo stablo spoznaje dobra i zla.

Ali Lucifer je u obliku blistave zmije potpuno zamračio pitanje slobodnog izbora i umjesto toga zaogrnuo Boga plaštem sebičnog uskraćivanja. “Bog vam jednostavno ne želi pružiti priliku da uživate u nečemu dobrome!” — to je bio prizvuk u njegovom prijevarnom pitanju.

“O, ne!” uzvratila je Eva. “Mi možemo jesti sa svakoga stabla u vrtu! Samo nam je ovo jedno Bog uskratio!”

“Odvratno!” zašištala je zmija. “Toga se Bog i boji! Zna da biste, jedući ploda s toga stabla, postali slični Njemu! Pogledaj mene! Ja sam ga probala i sada znam govoriti! Pojedi i ti i postat ćeš slična Bogu!”

Zlobni, stari, sebični Bog! Kleveta je sada potpuno zaokružena! Zar biste mogli voljeti Onoga koji je toliko surov da nešto tako dobro stavi izvan vašega dohvata? A ako Ga ne možete voljeti, kako biste Mu mogli vjerovati? A ako Mu ne možete vjerovati, onda je On netko koga se morate bojati!

Tako je to bilo, a tako je i sada. Laž koja je kapnula s rašljastog jezika zmije varalice. Ćelava laž koja je otada bila pretapana i prekivana na tisuće milijardi puta! Ta laž glasi: Bog je biće kojega se moramo bojati.

Bježati od Boga

Laž koja je bila nagovještena pitanjem djelovala je kao čarolija, kao hipnotički privlačna čarolija. Adam i Eva su je progutali zajedno s mamcem, udicom, uzicom i štapom, jer upravo sljedeće riječi, zapisane u Knjizi Postanka, opisuju taj nezaboravni, tragični trenutak. Bog je sišao da pođe u večernju šetnju sa svoje dvoje voljene zemaljske djece. Ali, o užasa, njih jednostavno nigdje nije bilo! Stvoritelj je povikao nekamo u daljinu, prema večernjim sjenama: “Gdje ste?” Nije bilo odgovora. Čudno. Pa gdje su stvarno? A onda je Bog spazio grm koji treperi, iako nikad nije stvorio nešto takvo. I zato je Bog pozvao Adama koji se zajedno s Evom skrivao iza toga zelenog zaklona. Drhtavih usana Adam i Eva su se pojavili i Adam je progovorio: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” (Postanak 3,10)

I evo je na vidiku u svoj njezinoj goloj besramnosti; evo te Luciferove laži: Bog je netko koga se treba bojati! Evo laži na koju su pali Adam i Eva i na koju padaju svi njihovi potomci sve do nas danas!

Razmislite o tome. Ta laž prožima svaku svjetsku religiju. Ona se reinkarnirala u Japanu i odrasla u Aziji. Gledao sam tu laž u zastrašujućim ritualima budizma, hinduizma i šintoizma. Urezan duboko u nepokretne crte lica vjernika, ovaj bezimeni strah nadahnjuje njihovo bogoslužje i njihovu očajničku težnju da umilostive razgnjevljeno, osvetoljubivo božanstvo. Upute su iste po cijelomu svijetu: čitaj Knjigu (svaka religija ima bar po jednu!), slijedi smjernice, slušaj naredbe i nadaj se da ćeš na kraju biti spašen! Slično mantri, upute se ponavljaju: čitaj Knjigu, slijedi smjernice, slušaj naredbe i nadaj se da ćeš biti spašen!

Bog je netko koga se treba bojati! Ova laž prožima i islam. I judaizam. I žalosno je, ali istinito, ova je laž prodrla dovoljno duboko i u samo kršćanstvo! Zato što je otac svih laži, otac svakog straha, praiskonski varalica Sotona, prelistao čak i Bibliju i pretvorio je u mislima mnogih u neku užasavajuću priču.

Poznajem mnoge koji su pročitali Bibliju i brojili koliko je puta Bog kažnjavao ljude, kao da bi spajanje svih tih izvještaja moglo pružiti pravilnu sliku o Bogu! Neki kažu da su pronašli preko šezdeset izvještaja u kojima je Bog opisan kao biće koje kažnjava i uništava ljude.

S đavolskim osmijehom Sotona je božansku oporuku ljubavi pretvorio u svjedočanstvo straha. I kao svoju paklenu tvrdnju izrečenu u početku, on i dalje šišti laž: Bog je netko koga se moramo bojati! Stalno ponavlja: “Zar vam nisam rekao. Bolje vam je da se bojite Boga, jer ako Ga naljutite, vidjet ćete što će vam se dogoditi!”

I tako su se ljudi svih kultura i svih religija naučili bojati Boga, bježati od Njega i umilostivljavati Ga u očajničkoj nadi da ih neće udariti patnjama, mukama ili tragedijama. I sve to samo zato što su povjerovali laži.

Kazna i ljubav

Međutim, oni koji kažu da Biblija opisuje Boga kao Onoga koga se moramo bojati zanemaruju odlučujući dokaz — najvažniju kockicu u mozaiku na kojemu je oblikovana Božja slika. To su riječi koje odbacuju laž i razotkrivaju prijevaru. One se nalaze u Poslanici Hebrejima, u dvanaestom poglavlju, neposredno nakon poglavlja koje prikazuje biblijsku galeriju slave, galeriju vjere. Jedanaesto poglavlje prikazuje povijest Božjih sljedbenika, a dvanaesto izvlači pouku iz te prošlosti.

I tu nalazimo važnu pouku koju ne smijemo zanemariti: “I zaboravili ste opomenu, premda je takva koja vam se upućuje kao sinovima: ‘Sine moj, ne preziri karanja Gospodnjega, niti kloni kad te kara, jer Gospodin kara onoga koga ljubi i šiba svakoga koga usvaja za svog sina.’” (Hebrejima 12,5.6)

Mi smo pogrešno protumačili Stari zavjet jer smo se poslužili lažju da objasnimo istinu. Zanemarili smo tu tako važnu stvarnost: izvještaji o božanskom kažnjavanju jesu izvještaji o božanskoj ljubavi!

Mislim da je skoro svaki roditelj svjestan značenja te istine. Karen i ja dobili smo blagoslov u obliku dvoje prekrasne djece, Kirka i Kristin. Dok su naša djeca bila još mnogo mlađa, pokazalo se nužno potrebnim da im objasnim opasnosti koje vrebaju na cesti koja prolazi ispred naše kuće. Spustio bih se u visinu njihovih očiju i pažljivo im objašnjavao razloge zašto smo im zabranili da se igraju na cesti. “Tata ne želi da izlazite tamo na cestu, razumijete? Zato što veliki automobil može doći iza ugla i naletjeti BUUUM na vas i ozlijediti vas, i to bi bilo strašno, razumijete?” Naravno, oboje bi potvrdili da razumiju.

Ali, da bih ilustrirao svoju priču, zamislite da nakon samo nekoliko minuta ugledam Kirka kako se igra nasred zabranjene ceste! Što bih trebao učiniti kao otac? Naravno, pošto sam otac, ja ću istrčati preko dvorišta ravno na cestu, uzet ću sina za ruku, dovesti ga u dvorište, spustiti se ponovno do visine njegovih očiju i — kao otac pun ljubavi i sažaljenja — ponovno mu objasniti zašto se ne smije igrati nasred ceste. “Jesi li me shvatio?” Naravno, on će opet poslušno potvrditi!

Ako sada nakon nekoliko minuta ponovno pogledam kroz prozor i vidim sina kako se igra nasred ceste, što ću učiniti? Primijenit ću isti postupak kao i prvi put, ali ću ga sada izvesti mnogo živahnije, i dodati mu sasvim novi završetak! Zato što volim svojega sina i želim ga zaštititi od opasnosti i smrti, pokazat ću mu svoju ljubav i skrb tako što ću dobro zagrijati jedan dio njegove pozadine kako bi se moja pouka urezala vrućim slovima u prednji dio njegove glave, koja je na suprotnom dijelu njegovog tijela.

“Sine moj, ne preziri karanja Gospodnjega … jer Gospodin kara onoga koga ljubi.” (Hebrejima 12,5) Svaki roditelj zna da su, ukoliko stvarno voli svoju djecu, kažnjavanje i stega sastavni dio iskazivanja te spasonosne ljubavi.

Jedan pisac opisuje božanski način postupanja koji dolazi do izražaja u nekim starozavjetnim događajima kao “gašenje požara”. Svaki vatrogasac zna da u zapaljenoj kući nema vremena za iscrpne i opširne razgovore niti duga objašnjavanja spasilačkih metoda žrtvama koje su zarobljene na trećemu katu. Kad kuća bude obavijena plamenom i dimom, postoji samo jedno rješenje za žrtve. Smjesta ih morate hvatati i izvlačiti u sigurnost. Kasnije ćete svakako imati vremena za duga objašnjenja. Izvucite ih sada. Objasnite im kasnije.

Objašnjenje

A kad je Bog kasnije objasnio svoje metode, bilo je to najslavnije objašnjenje koje je svijet ikada dobio!

Snažni nagovještaj božanskog objašnjenja pružen nam je u čudesnom zapisu o rođenju Ivana Krstitelja. Stari Zaharija bio je svećenik pa je na njega došao red da vrši službu u Hramu. Dok je služio u samom unutrašnjem Svetištu jeruzalemskog Hrama, iznenada se pred njegovim zapanjenim očima ukazao visoki blistavi anđeo i objavio mu poruku da će on i njegova žena Elizabeta dobiti sina. “Ali to je nemoguće”, odgovorio je ostarjeli svećenik. “Shvaćaš li ti koliko smo mi stari?” Upravo tada je nadnaravni znak bio stavljen na nepovjerljivog Zahariju. “A jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ipak ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš zanijemjeti i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.” (Luka 1,20)

I tako se dogodilo da je njegova žena zatrudnjela i sljedećih devet mjeseci uživala u miru i tišini.

A onda se dijete obećanja rodilo i Zaharijin se jezik na čudesan način odriješio. Kad je ponovno mogao govoriti, postariji novi otac ispjevao je najljepšu pjesmu zahvalnicu, himnu o Mesiji koji će doći. U jednom o njezinih stihova najavljena je nevjerojatna istina: “Da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo.” (Luka 1,74)

I tu je to čudesno objašnjenje koje je Bog najavljivao tijekom mnogih stoljeća. Doći će Spasitelj, i kada dođe, služit ćete Mu bez straha! Isus, Spasitelj, doći će nam objaviti istinu o Bogu, razotkriti laž i otkriti ljudskom rodu i cijelom svemiru da je priča koju je izmislio otac svih laži — laž i samo laž. Bog nije netko koga bismo se morali bojati. Ne trebamo se uopće bojati Boga!

I tako je došao On, Mesija, Spasitelj svijeta, Isus iz Nazareta. Drugo Dijete obećanja koje će se zvati Emanuel, “Bog s nama”! A kad je Dijete iz Betlehema odraslo i postalo Čovjek iz Galileje, stalno iznova ponavljano je obećanje: “Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. … Tko je vidio mene, vidio je i Oca. … Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni!” (Ivan 14,7.9.11) “Dođite k meni svi… i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca.” (Matej 11,28.29) “A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37)

K Njemu je uistinu došla i ona, upropaštena, posrnula mlada djevojka. Nije došla svojevoljno — bila je bačena pred Njegove noge. Ali izvještaj, zapisan u osmom poglavlju Evanđelja po Ivanu, zapravo opisuje što se dogodilo kad ste vi došli pred toga istoga Boga.

Uhvatili su je na djelu, u krevetu s čovjekom koji nije bio njezin muž. I tako su crkveni starješine dobili savršenu zamku u koju će uhvatiti omiljenog mladog Učitelja iz Nazareta. Bacivši obeshrabrenu ženu pred Isusove noge jednog jutra u Hramu, pred očima radoznalog mnoštva, crkveni su dostojanstvenici glasno zahtijevali da im kaže kakvom bi je kaznom On kaznio. Uostalom, Mojsijev je zakon zapovijedao da se preljubnice zaspu kamenjem. (Bila je to samo polovica istine, jer je isti zakon zahtijevao istu kaznu i za drugu stranu pri preljubu!)

Crkveni su glavari samozadovoljno očekivali Isusov odgovor. Naime, ako bude odgovorio: “Nemojte je kamenovati!” starješine će se okrenuti narodu i zavapiti: “Pa zar vam nismo govorili da On krši Zakon?” A ako bude rekao: “Zaspite je kamenjem!” otrčat će k rimskom namjesniku i objaviti da je taj čovjek uzeo u svoje ruke pravo Rimljana da izriču smrtnu kaznu. Bit će osuđen ako je osudi, i bit će osuđen ako je ne osudi! Bila je to doista savršena zamka!

Ali Isus im uopće nije odgovorio. On je mirno kleknuo na prašnjavi hramski pod i svojim prstom počeo pisati po prašini. Dobro poznata tradicija kaže da je Isus pisao tajne grijehe starješina koji su optuživali mladu ženu. Kakve li slike o Bogu! Samo dva puta Bog je u Pismu prikazan kako piše svojim prstom. Jednom kad je napisao svoj vječni Zakon na kamenim pločama. I drugi put kad je grijehe starješina pisao na prašnjavom podu. Na kamenim pločama da vrijeme ne može izbrisati istine Njegovih Deset zapovijedi. A na prašnjavom podu da svaki dašak vjetra može izbrisati sve grijehe ljudi. Isus nije želio dovesti u nepriliku čak niti svoje neprijatelje. Kakve li milosti, kakve li ljubavi, kakvog li Boga!

A kad je završio pisanje na prašnjavom hramskom podu, Isus je ustao i smireno zapovjedio:

“Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” (Ivan 8,7) Izvještaj kaže da su dostojanstvenici jedan za drugim tiho odlazili, da su se utišale njihove gnjevne optužbe. Podigavši pogled da bi se sreo s njezinim očima, Isus je pogledao u to uplakano lice puno razlivene šminke i upitao: “Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” Ona je uzdržano odmahnula glavom. Svi su otišli, svi njezini tužitelji. A onda je progovorio utjelovljeni Bog: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više!” (Ivan 8,11)

Ono što je pokazao toga sunčanog dana, prema izvještaju koji je zapisan u Evanđelju po Ivanu u osmom poglavlju, Isus je propovijedao jedne noći, obasjane mjesečinom, u događaju koji je zapisan u trećem poglavlju istoga Evanđelja.

I ovaj kamenčić mora biti umetnut u mozaik kojim polako sastavljamo portret Boga: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Kako je omiljen i poznat ovaj redak! Međutim, bilo bi dobro da zapamtimo i sljedeći: “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17)

Dwight K. Nelson

Podijeli