““Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.”“ (Luka 14,27)
Velika je istina da golemo mnoštvo onih koji imaju sposobnosti i talente ne žele ići kršćanskim putem. Jesu li njihovi talenti i njihove sposobnosti doista previše dragocjeni da bi ih posvetili Darodavcu, Gospodinu Neba i Zemlje?
Mnogi bi bili Kristovi sljedbenici kada bi On sišao s križa i pojavio se pred njima onako kao oni žele. Kada bi došao s bogatstvom i uživanjem, mnogi bi Ga radosno prihvatili i odmah okrunili kao Gospodara nad svim. Kada bi se samo odrekao svoje poniznosti i svojih patnji i povikao: ““Tko god želi ići za mnom, neka ugađa sebi i uživa u svijetu, i bit će moj sljedbenik!”“ mnoštvo bi povjerovalo u Njega.
Ali naš dragi Isus neće doći k nama ni s kakvim drugim karakterom osim krotkog i poniznog karaktera raspetog Gospodina. Mi moramo sudjelovati u Njegovom samoodricanju i Njegovim patnjama ovdje ako želimo ponijeti krunu u vječnosti.
Božja riječ nije proširila uski put, a ako je mnoštvo ljudi pronašlo put na kojem mogu zadržati obličje pobožnosti, ne moraju nositi križ ni trpjeti progonstva, pronašli su put kojim naš Spasitelj nije prošao i slijede neki drugi primjer koji On nije uzdigao pred njima. Zar nije dovoljno što je Isus ostavio blaženstvo i slavu Neba, izdržao život siromaštva i teških patnji, što je umro okrutnom, sramnom smrću da bi nama osigurao radost svetosti i Neba? Zar je moguće da bismo mi, nedostojni predmet tako velike poniznosti i ljubavi, mogli tražiti neki bolji dio u životu od onoga koji je bio dan našem Otkupitelju? (Letter 2, 1861.)
Kako bi lak bio put prema Nebu kada ne bi bilo samoodricanja ili križa! Koliko bi samo svjetovnih ljudi krenulo njime, koliko bi se samo bezbrojnih licemjera odlučilo poslužiti njime! Hvala Bogu na križu, na samoodricanju! Trpjeti sramotu i poniženje koje je naš Spasitelj podnio zbog nas, nije preveliko poniženje onima koji su otkupljeni Njegovom krvlju. Nebo smo dobili doista jeftino! (Letter 9, 1873.)