“Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima. A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora. … Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog.” (Matej 18,510)
Iz ovih redaka jasno je da se Bog brine o slabima u našoj zajednici, bilo da su mladi i nevini (“dijete” u 5. retku), bilo da su novi vjernici ili se s nečim bore (“maleni” iz 6. i 10. retka).
Iako 5. redak sadrži obećanje povezano s primanjem male djece i brigom o njima, Isus mijenja ton u 6. retku iz obećanja u opomenu. U međuvremenu, sadržaj Njegovog izlaganja s poniznosti prelazi na ozbiljno upozorenje protiv odbacivanja “nevažnih” (“malih”) vjernika u njihovom kršćanskom hodu.
Opća poruka ulomka glasi da je bolje objesiti mlinski kamen o vrat i utopiti se nego slabog kršćanina povesti pogrešnim putem. Upozorenje je dovoljno jasno. Pa ipak, kako je lako ukazati pretjeranu čast gostu govorniku, dok čak i ne pozdravimo one koji izgledaju kao da si ne mogu priuštiti odgovarajuću odjeću za crkvu.
Bezbrojne su priče o đakonima koji grubo razgovaraju s nekim tko se ne uklapa u zajednicu; o “svetim” upraviteljima crkve koji kritiziraju nove kršćane kada čuju da su na zajednički ručak donijeli ono što nije u skladu s njihovim osobnim mjerilima; o onima koji smatraju da su bolji od drugih i koji vrijeđaju osobu koja traga za smislom komentarima na račun njezinog nakita; o onima koji su uvrijedili nezrelog tinejdžera.
Ne čudi što se mnogi ne vrate u našu crkvu. Međutim, njihovi “anđeli čuvari” (Matej 18,10) rade s njima. A trebali bismo i mi.
Danas je vrijeme da prestanemo njegovati oholu svetost i poslušamo Isusove riječi pokazujući svoju ljubav “malima”, koje Bog ljubi i kojih ima u svakoj zajednici. On želi promijeniti naše srce i karakter da u njihovom životu možemo biti sila na dobro.
Preporučujemo:
