Jutarnji stih

Nevoljan prorok

“‘Ustani,’ reče mu, ‘idi u Ninivu grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.’” (Jona 1,2)
“Ipak, iako je postala tako pokvarena, Niniva nije bila potpuno ogrezla u zlu. Onaj koji ‘gleda sve sinove čovječje’ (Psalam 33,13) … vidio je u tom gradu mnoge koji su težili za nečim boljim i uzvišenijim. … I tako im se u svojoj mudrosti Bog otkrio na očevidan način da bi ih, ako bude moguće, naveo na pokajanje. Oruđe izabrano za ovo djelo bio je prorok Jona. … Da je prorok bez oklijevanja poslušao, uštedio bi sebi mnoga gorka iskustva i bio bi bogato blagoslovljen. Ipak, Gospodin nije odbacio Jonu u najtežim trenucima njegova života. U nizu nevolja i čudnih zbivanja trebalo je biti obnovljeno prorokovo povjerenje u Boga i Njegovu beskrajnu spasiteljsku silu. … Još jednom je Božji sluga dobio zadatak da opomene Ninivu. … Ušavši u grad, Jona je odmah počeo ‘propovijedati’ protiv njega svoju vijest: ‘Još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena!’ (Jona 3,4) Išao je iz ulice u ulicu objavljujući kaznu. Poruka nije bila uzaludna. Uzvik koji je odjekivao ulicama bezbožnoga grada prenosio se od usta do usta, sve dok svi stanovnici nisu čuli strašnu objavu. Božji Duh utisnuo je poruku u svako srce i naveo mnoštvo da zadrhti zbog svojih grijeha i da se pokaje u dubokoj poniznosti. … Kazna nad njima nije bila izvršena, Bog Izraelov je bio uzvišen i slavljen u cijelom neznabožačkom svijetu, a Njegov Zakon poštovan. Tek je mnogo godina kasnije Niniva pala kao plijen u ruke okolnim narodima zato što je zaboravila Boga i oholo se uzvisila. … Ova pouka namijenjena je Božjim vjesnicima današnjeg vremena, kad je gradovima i narodima isto tako potrebno da saznaju namjere i upoznaju osobine pravoga Boga kao i nekadašnjim stanovnicima Ninive. … Prema naučavanju Svetoga pisma, jedini grad koji će ostati za vječnost jest onaj čiji je graditelj i tvorac Bog. … Preko svojih izabranih slugu Gospodin Isus poziva ljude da njeguju posvećenu težnju za besmrtnom baštinom.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 169—174)


Komentiraj