Nikome nije bilo žao

8. 06. 2017.

“A zašto ste se onda svi urotili protiv mene? … Nema nikoga među vama da me požali.” (1. Samuelova 22,8)
“U Šaulu je bio zao duh. Smatrao je da je njegova sudbina zapečaćena javnom porukom o njegovom svrgnuću s izraelskog prijestolja. Udaljavanje od jasnih Božjih zapovijedi donosilo je određene posljedice. On se nije okrenuo, pokajao i ponizio srce pred Bogom, već ga je otvorio za svaki neprijateljev savjet. Slušao je svako lažno svjedočanstvo, nestrpljivo prihvaćajući sve što je išlo na štetu Davidovom karakteru, nadajući se da može pronaći izgovor za svoju sve veću zavist i mržnju prema onome koji je bio pomazan za izraelsko prijestolje. Pridavao je značenje svakoj glasini, koliko god bila nedosljedna i nepomirljiva s prethodnim činjenicama o Davidovom karakteru i navikama. Svaki dokaz da Božja zaštita i briga počivaju nad Davidom zagorčavao je i produbljivao njegovu odlučnu namjeru kojom je bio obuzet. Neuspjeh njegovih namjera bio je u jasnoj suprotnosti s bjegunčevim uspjehom da izmakne njegovoj potjeri, ali to je kraljevu odlučnost učinilo samo još neumoljivijom i čvršćom. Nije prikrivao svoje namjere protiv Davida niti je bio oprezan u izboru sredstava koja će upotrijebiti u ostvarivanju svojeg cilja. David, koji mu nije učinio ništa nažao, nije bio taj protiv koga se kralj borio. On je bio u sukobu s nebeskim Kraljem; kada se Sotoni dopusti da upravlja umom, kojim više ne upravlja Bog, on ga vodi po svojoj volji, sve dok čovjek koji je u njegovim rukama ne postane uspješno oruđe preko kojeg će izvršiti svoje planove. Toliko je snažno neprijateljstvo velikog začetnika grijeha prema Božjim ciljevima, toliko je strašna njegova sila zla da Sotona, kada se ljudi odvoje od Boga, utječe na njih, njihov um mu se sve više pokorava dok ne odbace strah Božji, poštovanje prema ljudima i ne postanu bestidni i zakleti neprijatelji Boga i Njegovog naroda. … Bog mrzi sve grijehe, ali kada čovjek uporno odbija nebeske savjete, biva prepušten neprijateljevim obmanama.” (The S.D.A. Bible Commentary, sv. 2, str. 1019)