“Kad dođoše k narodu, približi mu se neki čovjek, pade pred njim na koljena i reče mu: ‘Gospodine, smiluj se sinu mojemu, jer je mjesečar i strašno trpi. Često se baca sad u vatru, sad u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima, ali ga oni ne mogoše ozdraviti.’” (Matej 17,14-16)
Kakva suprotnost! Na Gori preobraženja Isus i trojica učenika bili su svjedoci djelića Neba. Sada, sišavši s gore, ugledali su djelić pakla u životu koji se odvijao u podnožju. U najmanju ruku, spustili su se i zatekli teško stanje.
Bile su to upravo onakve prilike kakve je Petar želio izbjeći kada je na gori rekao: “Rabbi, dobro je da ostanemo ovdje. Napravit ćemo tri sjenice.” (Marko 9,5) Da je moglo biti po Petrovom, on bi zauvijek ostao tamo.
Međutim, Isus nije zaboravio na svoje poslanje. Svrha preobraženja bila je da Ga ojača za nj. I On je stigao upravo na vrijeme da se suoči s ozbiljnim problemom. Devet učenika javno je doživjelo neuspjeh u liječenju dječaka, a književnici su se tome silno obradovali bacajući sumnju ne samo na sposobnost učenika, već u širem smislu i na Isusa.
Poniženje učenika bilo je iznimno veliko. Upravo se u tom trenutku Isus pojavio i izliječio mladića. Zašto oni nisu uspjeli, upitali su Ga poslije. To je bilo dobro pitanje budući da im je već dao “vlast nad nečistim duhovima” (Marko 6,7). Nakon povratka sa svojeg prvog poslanja na koje su pošli bez Isusa, izvijestili su da su “mnoge zle duhove izgonili” (redak 13). Što je sada bilo drugačije? Prva je pretpostavka da je Isusova izjava da će biti odbačen i da će umrijeti, izrečena tjedan dana prije, poljuljala njihovu vjeru. Nisu mogli pružiti ono što nisu imali. Osim toga, možda su se loše ponijeli mrmljajući zbog posebne prednosti ukazane Petru, Ivanu i Jakovu kada su pošli s Isusom, dok su oni ostali.
Ono što zasigurno znamo jest da je njihov molitveni život bio slab (Marko 9,29). Naravno, njihovo obeshrabrenje i nedostatak molitve nisu bili nepovezani. Većina ljudi prestane se moliti kada se obeshrabri. A baš je to vrijeme kada se trebamo moliti više nego ikada.
Bilo bi lijepo kad bismo uvijek mogli ostati u duhovnim visinama na gori s Isusom. Međutim, teška je životna činjenica da nakon uspona u visinu na gori slijedi “silazak” u stvarni svijet. I zbog toga nam je potrebna molitva da bismo se uspješno s tim suočili, čak iako nam se ne moli. Pouka za kraj: Molite se uvijek.
Preporučujemo:
