Od sada i dovijeka

31. 03. 2013.

“Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti. Od sada i dovijeka učinit će to privržena ljubav Jahve nad Vojskama.” (Izaija 9,6)

U ovome životu tek počinjemo razumijevati čudesni predmet otkupljenja. S obzirom na svoje ograničeno razumijevanje mi možemo odlučiti da ćemo najozbiljnije razmotriti kako su se na križu sreli sramota i slava, život i smrt, pravednost i milosrđe; ipak ni najvećim naporom svojih umnih moći nećemo shvatiti njihovo puno značenje. Dužinu i širinu, dubinu i visinu spasonosne ljubavi moguće je shvatiti samo maglovito. Plan spasenja otkupljeni neće u cijelosti razumjeti ni onda kad budu vidjeli licem k licu i spoznali kao što su spoznati, ali će se njihovom zadivljenom i ushićenom umu kroz vječnost neprestano otkrivati nove istine. Premda je došao kraj zemaljskoj boli, patnjama i kušnjama, premda je uzrok uklonjen, Božji će narod uvijek imati jasnu, razumnu spoznaju cijene kojom je plaćeno njihovo spasenje.
Kristov će križ biti znanost i pjesma otkupljenih kroz svu vječnost. U Kristu proslavljenom gledat će Krista raspetog. Nikada se neće zaboraviti da se Onaj čija je moć stvorila i održava nebrojene svjetove u širokom svemirskom prostranstvu — Božji miljenik, Veličanstvo Neba, Onaj kome se kerubi i sjajni serafi oduševljeno klanjaju — ponizio da bi podigao palog čovjeka; da je ponio krivnju i sramotu grijeha, i skrivanje Očeva lica, dok bol za izgubljenim svijetom nije slomila Njegovo srce i ugasila Njegov život na golgotskom križu. To što je Stvoritelj svih svjetova, Presuditelj svih sudbina, odložio svoju slavu i ponizio se iz ljubavi prema čovjeku, uvijek će izazivati čuđenje i divljenje svemira. Kad spašeni narodi pogledaju Otkupitelja i na Njegovu licu vide vječnu Očevu slavu; kad budu promatrali Njegovo prijestolje koje traje od vijeka do vijeka, i kad shvate da Njegovom kraljevstvu nema kraja, uskliknut će u uzvišenoj pjesmi: “Dostojno, dostojno je Janje koje je bilo zaklano i svojom nas dragocjenom krvlju iskupilo Bogu!” (Velika borba, str. 512)