On može

30. 09. 2013.

“Jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana.” (2. Timoteju 1,12)

Apostol je gledao u slavnu budućnost, ne s nesigurnošću ili strahom, već s radosnom nadom i velikom čežnjom. Dok stoji na stratištu, on ne vidi krvnikov mač ni zemlju koja će ubrzo primiti njegovu krv; tog ljetnog dana gleda … k prijestolju Vječnoga.
Ovaj čovjek vjere promatra ljestve iz Jakovljeva viđenja što prikazuju Krista koji je povezao Zemlju s Nebom, prolaznog čovjeka s beskonačnim Bogom. Vjera mu jača kad se prisjeća patrijarha i proroka koji su se oslanjali na Onoga koji je njegova potpora i utjeha i za koga daje svoj život. Od tih svetih ljudi, koji su iz stoljeća u stoljeće svjedočili za svoju vjeru, čuje uvjeravanje da je Bog istinit. Svoje sudrugove apostole, koji su propovijedajući Kristovo Evanđelje pošli da se suoče s vjerskom zaslijepljenošću i poganskim praznovjerjem, progonstvom i prijezirom, koji nisu marili za svoj život samo da bi mogli visoko uzdignuti svjetlo križa usred mračnog labirinta nevjere — njih čuje kako svjedoče o Isusu kao Božjem Sinu, Spasitelju svijeta. Sa sprava za mučenje, s lomača, iz tamnica, iz brloga i špilja do njegovih ušiju dopiru pobjednički poklici mučenika. On čuje svjedočenje nepokolebljivih duša koje, premda bijedne, napaćene i mučene, neustrašivo i ozbiljno svjedoče za vjeru izjavljujući: “Znam komu sam vjerovao.” …
Otkupljen Kristovom žrtvom, opran od grijeha u Njegovoj krvi i obučen u Njegovu pravednost, Pavao je u sebi osvjedočen da je njegova duša dragocjena u očima Otkupitelja. Njegov je život skriven s Kristom u Bogu i on je uvjeren da Onaj koji je pobijedio smrt može sačuvati ono što je Njemu povjerio. (Djela apostolska, str. 322,323)
Ja sam tako radosna što možemo izići pred Boga u vjeri i poniznosti i boriti se s Njim sve dok naša duša ne uspostavi tako blizak odnos s Isusom da svoje terete možemo staviti pred Njegove noge i reći: “Znam komu sam vjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj dan!” (2. Timoteju 1,12) (MM 203)