„Što se vas tiče, pomazanje koje ste od njega primili ostaje u vama, i nemate potrebe da vas tko uči. Već, jer vas njegovo pomazanje uči o svemu, jer je istinito, ne lažno, kako vas je naučilo, tako ostanite u njemu!“ (1. Ivanova 2,2)
Duh je onaj koji uči i prosvjetljuje. Najsnažnije propovijedanje Riječi, čitanje Pisma, neće moći preobraziti karakter i spasiti dušu ako Duh ne bude radio zajedno s ljudskim oruđima i preko njih. Planiranje i osmišljavanje ne smiju biti takvi da čovjekovo „ja“ stavljaju u prvi plan. Riječ je sila, mač, u rukama ljudskog oruđa, ali je Duh Sveti ta njezina životna snaga koja utječe na um. „I svi će biti poučeni od Boga.“ (Ivan 6,45 – Varaždinska Biblija) Bog čini da svjetlo zasja u srcima. … Razlog zašto Bog može učiniti tako malo za nas krije se u tome što zaboravljamo da se živa sila Duha Svetoga mora sjediniti s ljudskim oruđem. (Manuscript 115a, 1897.)
Što se tiče velike istine koju smo imali prednost primiti, trebali bismo, a silom Duha Svetoga to i možemo, postati živi prenositelji svjetla. Tada ćemo se moći približiti prijestolju milosti; i vidjevši dugu obećanja, kleknuti poniznog srca i tražiti kraljevstvo nebesko s duhovnom revnošću koja će biti nagrađena. Mi ga moramo uzeti silom kao što je to učinio Jakov. Tada će naša vijest postati Božja sila na spasenje. Tada će i naše molitve biti pune ozbiljnosti, pune svijesti o našoj velikoj potrebi; i nećemo biti odbijeni. Istina će se objavljivati životom i karakterom, usnama koje su očišćene ražarenom žeravicom s Božjeg žrtvenika. Kada steknemo to iskustvo, uzdići ćemo se iznad svojeg jadnog, bezvrijednog „ja“ kojem smo udovoljavali tako gorljivo. Oslobodit ćemo svoje srce izopačene snage sebičnosti i ono će se ispuniti hvalom i zahvalnošću Bogu. Uzvisivat ćemo Gospodina, Boga svake milosti, koji je uzvisio Krista. On će pokazati svoju snagu preko nas pretvarajući nas u oštre srpove na žetvenom polju. (Review and Herald, 14. veljače 1899.)