„Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!“ (Matej 5,4)
Tugovanje o kojemu je ovdje riječ iskreno je žaljenje zbog grijeha. … Kad je netko pokrenut da pogleda Isusa raspetog na križu, shvaća svu grešnost ljudskog roda i spoznaje da je grijeh mučio i razapeo Gospodina slave. Uviđa da je, iako voljen neizrecivo nježnom ljubavlju, svojim životom davao sliku stalne nezahvalnosti i buntovništva. Odrekao se svojega najboljeg Prijatelja i zlouporabio najdragocjeniji dar Neba. Ponovno je sam razapinjao Božjega Sina i probadao Njegovo okrvavljeno i probodeno srce. Ponor grijeha, golem, mračan i dubok, odvaja ga od Boga i on plače slomljena srca. Tko tako tuguje, „utješit će se“. Bog nam otkriva našu krivnju da bismo mogli naći utočište u Kristu, osloboditi se ropstva grijeha uz Njegovu pomoć i radovati se u slobodi Božjih sinova. U pravoj skrušenosti možemo doći do podnožja križa i ondje ostaviti svoje terete. …
Spasiteljeve riječi objavljuju vijest utjehe i onima koji podnose nedaće ili su nekoga izgubili. Naše tuge ne niču iz zemlje. „Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.“ (Tužaljke 3,33) Kad Spasitelj dopusti da na nas naiđu kušnje i nevolje, to nam je „za naše (pravo) dobro, da bismo postali dionicima njegove svetosti“. (Hebrejima 12,10) Koliko god kušnja izgledala gorka i teška, ako se podnosi s vjerom, donijet će blagoslov. Težak udarac koji odnosi zemaljske radosti može nam usmjeriti pogled prema Nebu. Koliko je onih koji nikad ne bi upoznali Isusa da ih patnja nije natjerala da u Njemu potraže utjehu! …
Gospodin će pomoći svima koji se uzdaju u Njega. Ljudi vjere postići će dragocjene pobjede, naučit će dragocjene pouke i steći dragocjena iskustva. …
Krist podiže skrušeno srce i čisti ojađenu dušu sve dok ona ne postane Njegovo prebivalište. (Misli s Gore blaženstava, str. 16,17)
Preporučujemo:
