““Probudite se, i pjevajte koji stanujete u prahu; jer je tvoja rosa na travi, i zemlja će izmetnuti mrtvace.”“ (Izaija 26,19 — DK)
Kralj kraljeva spušta se na oblaku, obavijen razbuktalom vatrom. Nebesa se svijaju kao svitak, Zemlja drhti pred Njim, a sve gore i svi otoci pokreću se sa svojih mjesta. …
Usred posrtanja Zemlje, bljeskova munja i tutnjave gromova, glas Božjeg Sina poziva svete koji spavanju. On gleda grobove pravednih i zatim, dižući ruke prema Nebu, uzvikuje:
““Probudite se, probudite se, probudite se, vi koji spavate u prahu zemljinu, i ustanite!”“ Uzduž i poprijeko cijele Zemlje mrtvi će čuti ovaj glas i oni koji ga čuju oživjet će. Čitava će zemlja odzvanjati koracima iznimno velike vojske iz svakog naroda i plemena, jezika i puka. Oni dolaze iz tamnice smrti, obučeni besmrtnom slavom, kličući: ““Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?”“ (1. Korinćanima 15,55) A živi pravedni i uskrsnuli sveti sjedinjuju svoje glasove u dugi, radostan poklič pobjede.
Svi izlaze iz svojih grobova rastom kakvi su bili kakvi su ušli u grob. … Ali svi ustaju u svježini i snazi vječne mladosti. … Smrtan, propadljiv oblik, lišen pristalosti, nekada oskvrnjen grijehom, postaje savršen, lijep i besmrtan. Svi su nedostaci i deformiteti ostali u grobu. …
Živi pravedni se preobražavaju ““u jedan hip, u tren oka”“. Na Božji su glas proslavljeni; sada su besmrtni i s uskrsnulim svetima odneseni u zrak u susret Gospodinu. Anđeli sakupljaju ““svoje izbranike od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba”“. (Marko 13,27) (Velika borba, str. 507,508; izd. 2010.)
I dok mala djeca utaju u besmrtnost iz svojih prašnjavih postelja, ona u trenutku pronalaze svoj put do majčinih raširenih ruku. (2SM 260)
Prijatelji, dugo rastavljeni smrću, opet su sjedinjeni da se nikada više ne rastanu i s pjesmama radosti zajedno uzlaze do Božjeg grada. (Velika borba, str. 508)