Teologija

Oponašatelji

Opasno je tražiti poruke od umrlih, čak i naših voljenih. To, zapravo, proizlazi iz onoga što Biblija govori o smrti i đavlu. “Duhovi su ovdje. Vidim ih.” Tako kaže Ruth Beger, koja sebe smatra intuitivnom savjetnicom, vidovnjakinjom ili – ako želite biti suvremeni – medijem, dok se obraća slušateljstvu jedne hladne jesenje večeri. Govori pred skupinom od trideset pet udovica i udovaca u knjižnici katoličke crkve Sv. Petra u Skokieju, u predgrađu Chicaga. Članovi skupine žele kontaktirati sa svojim umrlim supružnicima, a Bergerova je tu da im pomogne. Umrli koje smo voljeli “imaju predivne poruke za nas”, kaže. “Žele s nama razgovarati koliko i mi s njima.”Ruth Berger nije Ciganka umotana šalom i okićena ogrlicama, koja proučava crte na dlanovima svoje klijentele. Nema kristalnu kuglu i ne održava sastanke u polumračnim prostorijama ispunjenim dimom tamjana. Ne, ona je vedra, normalna, sredovječna žena odjevena u dobro skrojen kostim koji odgovara njezinim seminarima što ih održava u hotelskim prostorijama, malim dvoranama i prostorima većinskih crkava. Ondje, na licu mjesta, ona poziva, kako sama kaže, duhove umrlih.

Uvjerena je da ožalošćeni bračni drugovi doživljavaju iscjeljenje kad im se obrate njihovi umrli. Spiritizam je ušao u sve pore ljudskog društva. Zanimanje za komuniciranje s mrtvima vrlo je popularno čak i medu kršćanima. Uvjeren sam da je pogrešno shvaćanje smrti pripremilo put za jednu od Sotoninih vrhunskih prijevara. Ako su duše besmrtne, ako živimo i nakon smrti, zašto ne bismo mogli komunicirati s onima koji još žive? Nije teško razumjeti zašto neke kršćanske crkve otvaraju vrata spiritistima ni zašto skupine koje pomoću seansi nude potporu, niču kao gljive nakon kiše. Nebiblijska ideja o besmrtnosti duše doslovce je otvorila vrata Crkve spiritizmu.

što Biblija uči o toj važnoj temi? Mogu li mrtvi komunicirati sa živima? Jesu li glasovi koji prelaze zapreku smrti -glasovi voljenih, ili potječu iz zlokobnijeg izvora?


što Biblija kaže o smrti?

Prema jasnom učenju Svetoga pisma, umrli više ne mogu komunicirati s živima. Kad umre, rekao je Job, “prijateljsko oko neće me gledati… Kao što se oblak gubi i raspline, tko u šeol siđe, više ne izlazi. Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.”(Job 7,8-10) Biblija uči da je samo Bog besmrtan, a ljudska su bića smrtna. (1. Timoteju 6,16.17; Job 4,17) Besmrtnost je Božji dar što ga pravednici primaju prigodom drugog Kristovog dolaska. (Rimljanima 2,7.8; 1. Korinćanima 15,51-55)

Ideja “besmrtne duše” uvukla se na stražnja vrata kršćanske Crkve, utemeljena na grčkoj filozofiji. Mnogi su Grci bili “dualisti”. Smatrali su da je čovjek sastavljen od besmrtne duše koja je utamničena u smrtnom tijelu. Smrt oslobađa dušu njezine “tamnice”. To je bio razlog što su neki Grci samoubojstvo smatrali časnim. U one prve dane kršćanstva, kad su mnogi kršteni pogani ušli u kršćansku Crkvu, sobom su donijeli i neke od svojih starih ideja. Tako su se uvukle i one koje nemaju korijena u Svetom pismu.

Biblija uči nečem sasvim drukčijem od ovog nauka koji je potekao iz grčke filozofije. Ona kaže da su ljudi nedjeljiva cjelina tijela (tjelesnih sposobnosti), uma (umnih sposobnosti) i duše (duhovnih sposobnosti). (1. Solunjanima 5,23)

Nasuprot popularnom mišljenju, Biblija ne uči o postojanju svjesne, besmrtne duše koja smrću napušta tijelo. U većini prijevoda Biblije riječ duša upotrebljava se više od 1500 puta. Nijednom ona nije povezana s riječju besmrtan. Kad bi ljudi imali besmrtnu dušu, zar Biblija to ne bi bar jednom spomenula?

Nigdje Biblija ne opisuje besmrtnu dušu koja napušta tijelo i nakon smrti leti na nebo. Nijedan biblijski tekst to čak i ne nagovještava. Nakon smrti “duh” se vrača Bogu, a ne duša,(Propovjednik 12,7) a Biblija razlikuje duh i dušu. Hebrejska riječ prevedena kao “duša” jest ruach, a znači i “dah”. Oba izraza Biblija rabi kao sinonime. Job, primjerice, piše: “Dok mi dah Božji u nosnicama bude.” (Job 27,3) Hebrejska poezija “rimuje” ideje, a ne zvukove. Druga fraza retka je paralela misli u prvoj frazi. U ovom retku Job poistovjećuje “duh svoj” s “dahom Božjim”. Dah i duh zapravo su jedno te isto: životodavna Božja sila.


Proces oprečan stvaranju

Mojsije je ovako opisao stvaranje: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog, i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša “(Postanak 2,7) Sto se događa kad čovjek umre? Smrt je proces oprečan stvaranju. Psalmist je pisao: “Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146,4) U smrti se sila koja je održavala život – Božji dah koji čini da srce kuca -vraća Bogu. Uostalom, Bog je životodavatelj.

Smrt je odsutnost života. Život što ga je Bog dao sada se vraća Njemu, a naše tijelo se vraća u zemlju. Prema Svetome pismu, “propadaju sve misli”. Dakle, nakon smrti nema svjesnog postojanja. Osoba koja je umrla više ne postoji kao živa duša, kao biće, ličnost. Na drugome mjestu psalmist kaže za Boga: “Medu mrtvima tko te se sjeća.” (Psalam 6,6) On također tvrdi da mrtvi ne slave Boga. (Psalam 115,17) A u tekstu, toliko jasnom da ga ne možemo pogrešno razumjeti, pisac Propovjednika ovim riječima opisuje događaj smrti: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa…

Davno je nestalo i njihove ljubavi, mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) Smrt je počivanje, savršen san. Pri Kristovom drugom dolasku pravednici ustaju iz sna da bi pošli u susret Isusu. To pojašnjava jedan događaj iz Novog zavjeta. Nekoliko dana nakon što je Isus čuo da se Njegov prijatelj Lazar teško razbolio, rekao je učenicima: “Naš prijatelj spava, ali ja idem da ga probudim.” Uvjereni da će se Lazar oporaviti snom, učenici su odgovorili: “Ako spava, Gospodine, bit će zdrav.” A onda im je Isus jasno rekao: “Lazar je umro.” (Ivan 11,11-14)

Za Isusa je smrt kao san – razdoblje nesvjesnosti. Kad čovjek umre, ne napušta ga neka besmrtna duša. Vjernik umire i jednostavno počiva. Boli, patnji i tuge više nema. Razočaranje, obeshrabrenje i nesreća su prošlost. Bog milostivo čuva svoju djecu od sudjelovanja u zemaljskim patnjama.

A to je bolje nego ono što mnogi vjeruju. Bi li majka uživala u nebu ako bi odande mogla vidjeti kako joj zet tuče kćer? Bi li otac bio spreman slaviti Boga dok njegovi sinovi pate i umiru u krvavim borbama u nekoj zemlji, daleko od svojeg doma? A što reći o prometnim nesrećama, o raku i leukemiji? Promatrati prijatelje i voljene osobe – pa čak i strance – kako stradaju, bilo bi mučenje.

No, Bog milostivo štiti. Njegova velika sućut dopušta da Njegova djeca jednostavno zaspu. Vjernici mogu u smrti vidjeti odlazak na spavanje, kao zadovoljne bebe, u sigurnosti Očevog naručja. Smrt jednostavno znači savršen odmor, počinak do dolaska našega Gospodina. Apostol Pavao pobjedonosno piše: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela… sići s neba, i najprije će uskrsnuli umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu.” (1. Solunjanima 4,16.17)


Dvije slike smrti

1. Biblijska slika smrti je jasna:
• Smrt je odsutnost života.
• Mrtvi nemaju svijesti.
• Smrt se može usporediti sa snom.
• Umrli pravednici spavaju do Isusova dolaska.
• Kad Isus dođe, oni ustaju da zauvijek budu s Njim.

2. Sotonina krivotvorina smrti isto je tako jasna:
• Postoji besmrtna duša koja prigodom smrti napušta tijelo.
• Besmrtna duša može razmišljati i osjećati.
• Umrli mogu komunicirati sa živima.
• Komunikacija s umrlima daje uvid u ono što se zbiva iza groba.
• Besmrtne duše svakodnevno nastoje komunicirati s nama.

Sotona planira izvesti svoje najveće prijevare u posljednje dane ljudske povijesti. Upravo u tome je opasnost vjerovanja da su duhovi koje prizivaju vidovnjaci i mediji zapravo duhovi umrlih koji se vraćaju. Sotona može preuzeti lik nama drage osobe.

Opisujući moć spiritizma, apostol Pavao je upozorio da se “sam sotona pretvara u anđela svjetla”. (2. Korinćanima 11,13.14) Slično tome, i apostol Ivan je, pišući sa stjenovitog, golog otoka Patmosa, upozorio na duhove “zloduha što čine znamenja”. (Otkrivenje 16,14 — Duda-Fućak)

Zli anđeli mogu se pojaviti u liku naših dragih koji su umrli. Mogu se prerušiti i izgledati kao muž ili žena, sin ili kćer. Ako ih prihvatimo kao stvarne vjesnike iza groba, mogu nam servirati što god Sotona želi da vjerujemo. Ne priliči li Sotoni da se posluži našim najprisnijim odnosima kako bi nas prevario? Ne priliči li mu da nas obmanjuje kad tugujemo i čeznemo dotaknuti umrlu dragu osobu ili dobiti kakvu vijest od nje?

Najbolja zaštita od prijevare je poznavanje istine. Jedina sigurnost nam je da čitav naš sustav vjerovanja bude utemeljen na Bibliji, a ne na našim osjetilima. Osjetila nas mogu prevariti. Prihvaćanje Božje Riječi zaštitit će nas od budućih lukavih prijevara Zloga. S pouzdanjem se možemo osloniti na Božju Riječ. Ona je naša jedina sigurnost, naš zaklon. Odvratimo pogled od osjetila i prihvatimo jasno učenje Božje Riječi. Alternativa je zastrašujuća.

Mark A. Finley
(Znaci vremena 4/2000, Zagreb)

Podijeli