Uncategorized

Patrijarsi i proroci: Poglavlja 49 i 50

Posljednje Jošuine riječi

Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 23 i 24.

 

Ratovi i osvajanja su bili okončani i Jošua se povukao u mir obiteljskog života. “Proteklo je mnogo dana kako je Jahve dao Izraelu da otpočine od svih neprijatelja unaokolo. … Dozva zato Jošua sve Izraelce, starješine, glavare, suce i upravitelje njihove.”

Prošlo je nekoliko godina otkad je narod naselio svoju baštinu i već se mogla vidjeti pojava istih zala koja su Izraelu ranije donosila kazne. Kad je Jošua osjetio da ga obuzima staračka nemoć i shvatio da njegovo djelo uskoro mora završiti, ispunila ga je briga za budućnost njegovog naroda. Kad su se ponovno okupili oko svog ostarjelog vođe, on im se obratio riječima očinske ljubavi. “Vi ste bili svjedoci”, kazao je on, “svega što je Jahve, Bog vaš, pred vašim očima učinio svim narodima radi vas: Jahve, Bog vaš, borio se za vas.” Premda su Kanaanci bili pokoreni, oni su još uvijek zauzimali priličan dio zemlje obećane Izraelu, i Jošua je opomenuo svoj narod da ne posustane i ne zaboravi Gospodnju zapovijed da u cijelosti razvlasti ove idolopokloničke narode.

Narod je općenito bio spor da završi posao istjerivanja neznabožaca. Plemena su se raširila po svojoj baštini, vojska je bila razoružana te se na obnavljanje rata gledalo kao na težak i nepouzdan pothvat. Ali Jošua je izjavio: “Jahve, Bog vaš, sam će ih goniti ispred vas i otjerat će ih ispred vas, i zaposjest ćete njihovu zemlju, kao što vam je obećao Jahve, Bog vaš. Budite, dakle, postojani i sve čvršći u tome da čuvate i vršite sve što je napisano u Knjizi zakona Mojsijeva, i da ne odstupite od toga ni desno ni lijevo.”

Jošua se pozvao na narod kao na svjedoke da je, sve dok su se pokoravali ovim uvjetima, Bog vjerno ispunjavao svoja obećanja. “Spoznajte i priznajte svim srcem svojim i svom dušom svojom: ni jedno od svih obećanja koja vam je dao Jahve, Bog vaš, nije ostalo neispunjeno.” On im je rekao da, kao što je Gospodin ispunio svoja obećanja, tako će ispuniti i prijetnje. “I kao što vam se ispunilo svako obećanje što vam ga je dao Jahve, Bog vaš, tako će Jahve ispuniti i svaku prijetnju. … Ako prekršite Savez koji je Jahve, Bog vaš, sklopio s vama, … buknut će gnjev Jahvin na vas, i nestat će vas ubrzo iz dobre zemlje koju vam je Jahve dao.”

Sotona vara mnoge s naizgled vjerodostojnom teorijom da je Božja ljubav prema Njegovom narodu tako velika da će im On oprostiti grijehe. On tvrdi da se, premda Božje riječi prijetnje imaju određenu svrhu u Njegovoj moralnoj vladavini, one nikada neće doslovno ispuniti. Ali Bog u svojem postupanju prema svojim stvorenjima održava načela pravednosti tako što otkriva istinsku narav grijeha, pokazujući da su njegove posljedice bijeda i smrt. Nikada nije bilo i nikada neće biti bezuvjetnog oprosta grijeha. Takav oprost bio bi odbacivanje načela pravednosti koje je sâm temelj Božje vladavine. To bi izazvalo zaprepaštenje bezgrešnog svemira. Bog je vjerno upućivao na posljedice grijeha, i ako ta upozorenja nisu istinita, kako možemo biti sigurni da će Njegova obećanja biti ispunjena? Takozvana dobrota koja zanemaruje pravdu nije dobrota, već slabost.

Bog je darivatelj života. Od samog početka svi su Njegovi zakoni dani za život. Ali grijeh je prekinuo poredak koji je Bog uspostavio i uslijedio je nesklad. Sve dok postoji grijeh, patnja i smrt su neizbježne. Samo zato što je Otkupitelj ponio prokletstvo grijeha umjesto nas, čovjek se može nadati da će osobno izbjeći njegove strašne posljedice.

Prije Jošuine smrti glavari i plemenske starješine, poslušni njegovim pozivima, ponovno su se okupili u Šekemu. Nijedno mjesto u cijeloj zemlji nije budilo toliko svetih sjećanja, vraćajući njihove misli na Božji Savez s Abrahamom i Jakovom, podsjećajući ih i na njihove vlastite svečane zakletve prilikom ulaska u Kanaan. Tu su se nalazila brda Ebal i Gerizim, tihi svjedoci zakletvi koje su došli obnoviti u prisutnosti svog umirućeg vođe. Posvuda su se nalazili dokazi onoga što je Bog učinio za njih: kako im je dao zemlju za koju oni nisu radili, gradove koje nisu gradili, vinograde i maslinike koje nisu sadili. Jošua je još jednom ponovio povijest Izraela, nabrajajući prekrasna Božja djela, da svi mogu osjetiti Njegovu ljubav i milost i služiti Mu “savršeno i vjerno”.

Na Jošuinu zapovijed iz Šila je donesen Kovčeg. Prilika je bila vrlo svečana, a ovaj simbol Božje prisutnosti produbio je dojam koji je on želio ostaviti na narod. Nakon što je prikazao Božju dobrotu prema Izraelu, on ih je pozvao da u ime Jahve izaberu kome će služiti. Oni su još uvijek donekle tajno obožavali idole i Jošua ih je sada nastojao potaknuti na odluku da uklone grijeh iz Izraela. “Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti”, rekao je on. Jošua ih je želio navesti da služe Bogu ne prisilno, već dragovoljno. Ljubav prema Bogu je temelj vjere. Služba iz puke nade za nagradom ili iz straha od kazne ništa ne koristi. Otvoreni otpad nije veća uvreda Bogu od licemjerstva i pukog formalnog bogoslužja.

Ostarjeli vođa pozivao je ljude da svestrano sagledaju ono što im je iznio i odluče hoće li doista živjeti kao što su živjeli poniženi idolopoklonički narodi oko njih. Ako im se čini da im služba Jahvi, izvoru sile i blagoslova, donosi zlo, neka taj dan izberu kome će služiti, “bogovima kojima su služili vaši oci”, od kojih je Abraham odvojen, “ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji sada prebivate”. Ove posljednje riječi bile su oštar ukor Izraelcima. Bogovi Amorejaca nisu mogli zaštititi njihove obožavatelje. Zbog svojih je odvratnih i ponižavajućih grijeha taj bezbožni narod bio uništen i dobra zemlja koju su nekada posjedovali dana je Božjem narodu. Kako je bilo nerazumno od Izraela izabrati božanstva zbog kojih su Amorejci bili uništeni! “Ja i moj dom”, dodao je Jošua, “služit ćemo Jahvi.” Ista sveta revnost koja je nadahnula vođu prenesena je na narod. Njegovi su pozivi izazvali pripravan odgovor: “Daleko neka je od nas da ostavimo Jahvu a služimo drugim bogovima!”

“Vi ne možete služiti Jahvi,” dodao je Jošua, “jer je on Bog sveti… koji ne može podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha.” Prije nego što dođe do neke trajne promjene, narod mora osjetiti potpunu nesposobnost da sâm sluša Boga. Oni su prekršili Njegov Zakon i Zakon ih je osudio kao prijestupnike i nije pružao izlaz. Sve dok su vjerovali u vlastitu snagu i pravednost, oni nisu mogli primiti oprost za svoje grijehe. Nisu mogli izvršiti zahtjeve Božjeg savršenog Zakona te su uzalud obećavali da će služiti Bogu. Samo vjerom u Krista oni su mogli osigurati oprost grijeha i primiti silu da vrše Božji zakon. Oni se moraju prestati oslanjati na vlastite napore kako bi se spasili, i ako žele da ih Bog prihvati, u cijelosti moraju vjerovati u zasluge Obećanog Spasitelja.

Jošua je nastojao potaknuti svoje slušatelje da dobro izvažu svoje riječi i uzdrže se od zakletvi koje nisu bili spremni ispuniti. Oni su s velikom revnošću ponovili izjavu: “Ne, mi ćemo služiti Jahvi.” Svečanim pristankom da budu svjedoci protiv samih sebe, oni su izbarali Jahvu, i još jednom ponovili obećanje o odanosti: “Služit ćemo Jahvi, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati.”

“Tako sklopi Jošua tog dana Savez s narodom i utvrdi mu uredbu i zakon. Bilo je to u Šekemu.” Nakon što je napisao izvještaj o ovom svečanom događaju, on ga je zajedno s knjigom Zakona stavio pored Kovčega. Onda je podigao kamen kao spomenik i rekao: “Gle, ovaj kamen neka nam bude svjedokom, jer je čuo riječi što ih je govorio Jahve; on će biti svjedok da ne zatajite Boga svoga. Tada Jošua otpusti narod, svakog na njegovu baštinu.”

Jošua je ovim obavio posao za Izraela. On je “vršio volju Jahve” a u Božjoj knjizi je zapisano: “sluga Jahvin”. Najplemenitije svjedočanstvo o njegovom karakteru kao javnog vođe je povijest naraštaja koji je uživao u njegovim djelima: “Izrael je služio Jahvi svega vijeka Jošuina i svega vijeka starješina koje su Jošuu nadživjele.”

 

 

 

Desetine i prinosi

 

U izraelskom gospodarstvu desetina narodnog prihoda izdvajana je za potporu javnih bogoslužja. Stoga je Mojsije rekao Izraelcima: “Svaka desetina sa zemljišta, bilo od poljskih usjeva, bilo od plodova sa stabala, pripada Jahvi; to je Jahvi posvećeno. … Svaka desetina od krupnoga i sitnoga blaga, to jest svako deseto… neka bude posvećeno Jahvi.” (Levitski zakonik 27,30.32)

Međutim, sustav desetkovanja nije potekao od Izraelaca. Gospodin je od najranijih vremena polagao pravo na desetinu i taj se zahtjev priznavao i poštovao. Abraham je dao desetinu Melkisedeku, svećeniku Boga Svevišnjega (Postanak 14,20). Bjegunac i lutalica Jakov je, za dolaska u Betel, obećao Gospodinu: “A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.” (Postanak 28,22) Kad su Izraelci organizirani kao narod, zakon o desetini je potvrđen kao božanska uredba, a njihov napredak je ovisio o poslušnosti ovoj uredbi.

Svrha sustava desetine i prinosa jest da u umove ljudi utisne veliku istinu da je Bog izvor svakog blagoslova za Njegova stvorenja i da čovjek Njemu duguje zahvalnost za dobre darove Njegove providnosti.

“… On koji svima daje životni dah i sve ostalo.” (Djela 17,25) Gospodin objavljuje: “Ta moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim.” (Psalam 50,10) “Moje je zlato, moje je srebro.” (Hagaj 2,8) Bog daje ljudima snagu da steknu bogatstvo (Ponovljeni zakon 8,18). Gospodin je zapovjedio da, kao priznanje da sve dolazi od Njega, dio Njegovih blagoslova vraćamo Njemu u darovima i prinosima kako bismo poduprli obožavanje Boga.

“Svaka desetina… pripada Jahvi.” Ovdje je upotrijebljen sličan oblik izražavanja kao u zakonu o suboti. “A sedmog je dana subota, počinak posvećen Jahvi…” (Izlazak 20,10) Bog je za sebe zadržao određeni dio čovjekovog vremena i sredstava, i nijedan čovjek ne može prisvojiti bilo koji od njih za sebe, a da se ne ogriješi.

Desetina se isključivo morala odvajati za potrebu Levitima, plemenu koje je bilo odvojeno za službu u Svetištu. Međutim, to nikako nije bio kraj njihovih doprinosa za vjerske svrhe. Šator, a kasnije i Hram, u cijelosti je sagrađen od dragovoljnih darova. Da bi osigurao sredstva za popravke i druge troškove, Mojsije je naredio da prilikom svakog prebrojavanja naroda svi prilože pola šekela “kao prinos Jahvi”. U Nehemijino vrijeme doprinos se davao godišnje. (Vidi Izlazak 30,12-16; 2. o Kraljevima 12,4.5; 2. Ljetopisima 24,4-13; Nehemija 10,32.33.) S vremena na vrijeme Bogu su prinošene žrtve za grijeh i žrtve zahvalnice. Na godišnjim blagdanima one su prinošene u velikom broju, a velikodušno se prilagalo i za siromašne.

Čak i prije nego što se desetina mogla priložiti, priznavali su se Božji zahtjevi. Prvi plodovi sa zemlje uvijek su se posvećivali Njemu. Za Boga se odvajala prva vuna za striženja ovaca, žitarice za vršidbe, prvo ulje i vino. Isto je tako bilo i s prvom mladunčadi životinja, a za prvorođenog sina plaćala se otkupnina. Prvi su se plodovi donosili pred Gospodina u Svetište i odvajali se svećenicima na korištenje.

Tako se narod stalno podsjećao da je Bog istinski vlasnik njihovih polja, stada, da im On daje sunce i kišu za sijanje i žetvu, da je sve što posjeduju Njegovo stvorenje i da ih je On učinio povjerenicima Njegovih dobara.

Kad su se Izraelci, natovareni prvim plodovima zemlje, voćnjaka i vinograda, okupljali oko Šatora, to je bilo javno priznanje Božje dobrote. Kad je svećenik uzimao darove, davatelj je, kao da se nalazi u Jahvinoj prisutnosti, govorio: “Moj je otac bio aramejski lutalac…” a onda opisao boravak u Egiptu i muke od kojih je Bog izbavio Izraela “moćnom ispruženom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima”. Onda je rekao: “I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova s tla što si mi ga, Jahve, dao.” (Ponovljeni zakon 26,5.8-11)

Doprinosi koji su se tražili od Izraelaca za vjerske i dobrotvorne svrhe iznosili su cijelu četvrtinu njihove zarade. Zbog tako visokih doprinosa na izvore prihoda, moglo se očekivati da će oni osiromašiti narod; ali nasuprot tome, vjerno vršenje ovih uredbi bio je jedan od uvjeta njihovog napretka. Uz uvjet njihove poslušnosti, Bog im je dao sljedeće obećanje: “Neću li zbog vas zaprijetit skakavcu da vam više ne kvari usjeva i da vam ne bude nerodna loza u polju? … Svi će vas narodi tad držati sretnima, jer ćete biti zemlja blaženstva, govori Jahve nad vojskama.” (Malahija 3,11)

Dojmljiv prikaz posljedica sebičnog uskraćivanja čak i dragovoljnih prinosa Bogu dogodio se u vrijeme proroka Hagaja. Nakon povratka iz babilonskog ropstva Izraelci su počeli ponovno graditi Gospodnji Hram, ali suočeni s odlučnim protivljenjem neprijatelja, oni su prekinuli rad, a oštra suša koja ih je osiromašila uvjerila ih je da je nemoguće završiti gradnju Hrama. “Nije još došlo vrijeme,” govorili su oni, “da se opet sazda Dom Jahvin!” Ali preko Gospodnjeg proroka poslana im je poruka: “A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen. I zato, ovako sada govori Jahve nad Vojskama: Razmotrite svoje putove. Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!” (Hagaj 1,2-6) A onda se nudi i razlog: “Nadaste se obilju, a gle, malo je; što dovezete kući, ja otpuhnem. A zašto? — riječ je Jahve nad Vojskama. Zato što je Dom moj razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj. Stog je nebo uskratilo rosu, a zemlja uskratila usjeve. Ja dozvah sušu na zemlju i gore, na žito i vino, na ulje i na sve što zemlja rađa, na ljude i stoku, i na svaki trudno stečen plod.” (Hagaj 1,9.11) “Dolažaste hrpi od dvadeset mjerica, a bijaše ih samo deset! Dolažaste kaci da zahvatite pedeset mjerica, a bješe ih samo dvadeset! Udarao sam snijeću, medljikom i gradom svako djelo vaših ruku.” (Hagaj 2,16.17)

Uznemiren ovim opomenama, narod se dao na izgradnju Božje kuće. Onda su primili riječ od Gospodina: “Stoga dobro pripazite od današnjeg dana unapredak — od dvadeset i četvrtog dana devetoga mjeseca, kad se stao graditi Hram Jahvin, pripazite dobro… Al’ od ovog dana ja ću blagosloviti.” (Hagaj 2,18.19)

Mudri čovjek kaže: “Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji.” (Izreke 11,24) Apostol Pavao iznosi istu pouku u Novom zavjetu: “Ovo velim: tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! … A Bog može tako obilato izliti na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim dovoljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo.” (2. Korinćanima 9,6.8)

Božja je namjera bila da Njegov narod, Izrael, nosi svjetlo svim stanovnicima Zemlje. Održavajući javno bogoslužje oni su svjedočili o postojanju i vlasti živog Boga. Njihova je prednost bila održavati ovo bogoslužje kao izraz svoje odanosti i ljubavi prema Njemu. Gospodin je tako uredio da širenje svjetla i istine svijetom ovisi o naporima i prinosima onih koji su sudionici božanskih darova. On je mogao učiniti anđele predstavnicima Njegove istine. Mogao je vlastitim glasom obznaniti svoju volju, kao što ju je objavio na Sinaju, ali On je u svojoj bezgraničnoj ljubavi i mudrosti pozvao ljude da postanu Njegovi suradnici tako što ih je izabrao da obave ovaj posao.

U izraelsko vrijeme desetina i dragovoljni darovi bili su potrebni za održavanje božanske službe. Treba li Božji narod davati manje u današnje vrijeme? Načelo što ga je Krist uspostavio jest da naša davanja Bogu trebaju biti u skladu sa svjetlošću i prednostima što ih uživamo. “Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti.” (Luka 12,48) Šaljući svoje učenike, Spasitelj je rekao: “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Kako se naši blagoslovi i prednosti množe, kad pred sobom imamo neusporedivu žrtvu slavnog Sina Božjeg, zar našu zahvalnost ne trebamo izraziti obilnijim darovima da drugima možemo odnijeti vijest spasenja? Kako se djelo Evanđelja širi, ono zahtijeva veće darove nego što se zahtijevalo u drevna vremena, i to zakon o desetini i darovima čini još nužnijim nego u vrijeme izraelskog gospodarstva. Bog će se poštovati i mnogo više će se duša obratiti Kristu ako je Njegov narod darežljiv u podupiranju Njegovog djela dragovoljnim darovima, umjesto pribjegavanja nekršćanskim i nesvetim metodama punjenja blagajne.

Mojsijev plan da prikupi sredstva za gradnju Šatora bio je vrlo uspješan. Moljenje nije bilo potrebno. On nije koristio neka sredstva kojima današnje crkve često pribjegavaju. On nije načinio veliku gozbu. Nije pozivao narod na praznovanje, ples ili zabavu, nije osnivao tombole, niti išta nesveto, da prikupi sredstva za gradnju Božjeg Svetišta. Bog je naredio Mojsiju da pozove Izraelce da donesu darove. On je trebao uzeti darove od svih koji su dragovoljno donosili, iz srca. I darovi su stizali u tako velikim količinama da je Mojsije zabranio narodu da donosi, jer su donijeli više nego što se moglo potrošiti.

Bog je ljude učinio svojim upraviteljima. Imovina koju je On dao u njihove ruke jest pomagalo koje je On dao za širenje Radosne vijesti. Onima koji se pokažu kao vjerni upravitelji On će dati veće povjerenje. Gospodin kaže: “Jer ja častim one koji mene časte.” (1. Samuelova 2,30) “Bog ljubi vesela darivaoca,” a kad njegov narod donosi svoje darove i prinose sa zahvalnim srcem, “a ne sa žalošću i na silu”, pratit će ih Njegovi blagoslovi, kao što je obećao. “Donesite čitavu desetinu u riznicu da u mojoj kući bude hrane. Tada me iskušajte — govori Jahve nad Vojskama — neću li vam otvoriti ustave nebeske i neću li izliti na vas punom mjerom blagoslov.” (Malahija 3,10)


Komentiraj