„Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?“ (Ivan 21,15)
Petar nikada nije zaboravio bolni prizor svojeg poniženja. Nije zaboravio da se odrekao Krista, ali je mislio da to na kraju i nije bio neki veliki grijeh. …
Nikakav povratak ne može biti potpun ako preobražavajuća sila Svetoga Duha ne prodre u dubinu duše. Petar je pod utjecajem Svetoga Duha stajao pred mnoštvom od više tisuća duša i u svetoj hrabrosti optuživao pokvarene svećenike i glavare za isti grijeh za koji je i sam bio kriv.
Krist je triput nakon svojeg uskrsnuća kušao Petra: „’Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?’ ’Da, Gospodine – odgovori mu – ti znaš da te ljubim.’ ’Pasi jaganjce moje!’ … Upita ga drugi put: ’Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?’ ’ Da, Gospodine – odgovori mu – ti znaš da te ljubim.’ ’Pasi ovce moje!’ reče mu Isus.“ (Ivan 21,15.16)
Kada je i po treći put Krist upitao Petra: „Ljubiš li me?“ (Ivan 21,17) kušnja je prodrla u središte duše. Osuđujući samoga sebe, Petar je pao na Stijenu rekavši: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.“ (redak 17)
Neki smatraju da se duša, ako se spotakne i padne, nikada više neće moći vratiti na svoj stari položaj, ali slučaj koji je pred nama tome se protivi. Prije učenikovog odricanja, Isus je rekao Petru: „Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!“ (Luka 22,32) Povjeravajući mu kao svojem upravitelju duše za koje je dao svoj život, Krist je dao Petru najsnažniji dokaz da vjeruje u njegov povratak. …
Petar je sada bio dovoljno ponizan da shvati Kristove riječi i bez daljnjeg raspitivanja ovaj nekada tako nemirni, hvalisavi i samopouzdani učenik, postao je smiren i skrušen. On je doista slijedio svojega Gospodina – Gospodina kojega se odrekao. Misao da se Krist nije odrekao njega, da ga nije odbacio, bila je za Petra svjetlo, utjeha i blagoslov. On je osjećao da može biti razapet po izboru, s glavom nadolje. …
Krist je naša tvrđava snage, i Sotona nema nikakve moći nad dušom koja u poniznosti svojega uma hodi s Bogom. … Ako se budemo oslanjali na svoju mudrost, naša mudrost pokazat će se kao ludost. Međutim, ako se nesebično predamo radu, nikada se ni najmanje ne udaljujući od načela, Gospodin će nas zagrliti svojim vječnim rukama i pokazati se kao silni Pomoćnik. (Youth’s Instructor, 22. prosinca 1898.)