Jutarnji stih

Pitanje života i smrti

“Potom reče: ‘Pusti me, jer zora sviće!’ Ali on odgovori: ‘Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.’” (Postanak 32,26)
“U odlučujućem trenutku svojega života Jakov se povukao na molitvu. Bio je ispunjen samo jednom mišlju — izmoliti preobražaj karaktera.” (Misli s Gore blaženstava, str. 121) “Bilo je to u pustom, planinskom predjelu, lovištu divljih zvijeri i mjestu gdje su vrebali ubojice i pljačkaši. Sam i nezaštićen, Jakov se sagnuo do zemlje duboko potresen. … On se s usrdnim povicima i suzama molio Bogu. Iznenada ga je dotaknula snažna ruka. Pomislio je da mu neprijatelj pokušava oduzeti život te se pokušao othrvati stezi napadača. Njih su se dvojica borila u tami. Nisu rekli nijednu riječ, ali Jakov je upotrijebio svu snagu ne popuštajući ni trenutak u svojim naporima. Dok se tako borio za život, njegovu dušu pritiskao je osjećaj krivnje, a pred njim su se pojavili njegovi grijesi da bi ga odvojili od Boga. Ali on se i u ovom najtežem trenutku sjetio Božjih obećanja i cijelim je srcem zatražio Njegovu milost. Borba se nastavila sve do svanuća, kad je stranac dotaknuo njegovo bedro i odmah ga uganuo. Patrijarh je tada razabrao narav svojeg protivnika. Znao je da se bori s nebeskim vjesnikom i zato njegovi gotovo nadljudski napori nisu donijeli pobjedu. Jakovu se otkrio sam Krist, ‘Anđeo Saveza’. Patrijarh je sada bio onesposobljen pateći od žestokih bolova, ali nije posustajao. … Anđeo se pokušao osloboditi rekavši: ‘Pusti me, jer zora sviće!’ ali Jakov je odgovorio: ‘Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.’ Da je to bila hvalisava, drska uvjerenost, Jakov bi trenutačno poginuo, ali on je ovim riječima priznavao vlastitu nedostojnost, dok je istodobno imao povjerenje u Boga koji drži Savez.” (Patrijarsi i proroci, str. 157,158) “Ono što je Jakov uzalud nastojao postići vlastitom snagom, stekao je predanošću i čvrstom vjerom.” (Misli s Gore blaženstava, str. 121,122)


Komentiraj