Pogrešno upravljanje Božjim dobrima

“Kad zavjetuješ kakav zavjet Jahvi, Bogu svome, ne oklijevaj da ga ispuniš. Zacijelo će ga Jahve, Bog tvoj, od tebe tražiti.” (Ponovljeni zakon 23,22)
“Kratak ali strašan izvještaj o Ananiji i Safiri zabilježilo je nadahnuto pero za dobro svih koji sebe smatraju Kristovim sljedbenicima. Naš narod ne shvaća u potpunosti značenje i težinu ove pouke. … Ovaj očit dokaz Božje pravde je zastrašujuć i sve treba ispuniti strahom i drhtanjem da i sami ne bi učinili grijeh koji je doveo do ovakve kazne. … Ananija i njegova žena Safira imali su prednost da čuju vijest Evanđelja koju su apostoli propovijedali. … Pod neposrednim utjecajem Duha Svetoga dali su obećanje da će dati Gospodinu određena dobra; ali kada više nisu bili pod njegovim nebeskim utjecajem, njihova odlučnost je oslabjela. Svoju odluku počeli su dovoditi u pitanje i zanemarili su ispunjenje obećanja koje su dali. … Prvo su podlegli lakomosti; zatim, stideći se da njihova braća saznaju da su njihove sebične duše zadržale ono što su svečano posvetili Bogu, pokušali su sve prevariti. … Kada je njihova prijevara bila raskrinkana, bili su kažnjeni trenutačnom smrću.” (Testimonies for the Church, sv. 4, str. 462,463) “Ovaj znak opasnosti nije dan samo prvoj Crkvi, već svim budućim naraštajima kao dokaz koliko Bog mrzi lakomost, prijevaru i licemjerje. … Ali kad je srce taknuto Duhom Svetim i kad obećamo određenu svotu, onaj koji je obećao, više nema nikakvog prava na posvećeni dio. Ovakva obećanja dana čovjeku smatrala bi se obvezom; nisu li obvezatnija ona koja su dana Bogu? … Mnogi su rastrošni u zadovoljavanju svojih želja. Muškarci i žene misle na svoja zadovoljstva i zadovoljavaju svoj ukus, dok Bogu, gotovo nevoljko, donose zakinuti dar. Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati točan račun kako su upotrijebili Njegova dobra, i da više neće primiti ono malo što daju u riznicu kao što nije primio ni dar Ananije i Safire.” (Djela apostolska, str. 46,47)