Duhovnost

Pokaži se čovjekom

Godina iza nas otišla je na put bez povratka. Spakirala je sve što je znala i umjela u svoje plavo-sive kofere te bez velikih riječi krenula prema kolodvoru. Smirena, ali prepuna dojmova i pomalo uzbuđena, u tišini je sjela na vlak i čekala da krene. Kamo? Kamo će otići godina koju smo proživjeli i vrijeme koje smo iskapili? U sjećanja. Tamo će još neko vrijeme živjeti i tinjati dok se zauvijek ne ugasi. Ostavit će iza sebe samo sjaj toplih uspomena; ona dragocjena sjećanja koja će nas grijati kad nas dobri Duh podsjeti da se upravo u njih ponovno zagledamo sa zahvalnošću. Ostavit će i određen broj mračnih slika, proživljenih bolnih iskustava koja ćemo — više ili manje uspješno— pokušati preboljeti i zaboraviti. Nekome će ostaviti više svjetla i topline, a nekome pak više tame i gorčine.

Stojeći na kolodvoru rastanaka promatram godinu kako odlazi, duboko svjestan da njezine oči i ruke više nisu sa mnom. Gledam kroz zamagljen prozor vagona kako polako spušta glavu i tone u san, a ja znam da je ne trebam i ne mogu probuditi. Ipak, gle! Odjednom se trgnula kako bi još nekoliko trenutaka ostala budna. Iznenađen, gledam u njezino dobroćudno lice i jasno mi je da mi želi još nešto važno reći prije nego me zauvijek napusti. Spustila je prozor pored svojeg sjedišta, nagnula se prema van kako bih je bolje čuo i zagledala mi se u oči. Odlučila je na rastanku citirati mi posljednje riječi pjesnika i kralja Davida: “Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.”  Upijam njezine zadnje riječi kao povjereno mi blago i s uzdahom joj šaljem osmijeh. Prometnik zviždaljkom i zelenim svjetlom daje znak za polazak. Vlak polako kreće.

Godina iza nas otišla je u sjećanja, a ja sam joj tog hladnog jutra na maglovitom kolodvoru zadnji put mahnuo te stisnuo glavu u  podignute ovratnike kaputa i zamišljeno krenuo u drugom smjeru — prema godini koja je tek pred nama. Duboko u sebi čeznuo sam i radovao se što bržem dolasku proljeća. Zaogrnut posljednjom porukom pjesnika i kralja Davida — “Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom” — kretao sam se kroz uski blatnjavi prolaz između vrtova predgrađa. Moj um su preplavile riječi velikog Učitelja: “Što vrijedi čovjeku ako čitav svijet dobije, a život svoj izgubi. Tražite, dakle, najprije kraljevstvo nebesko, a ostalo će vam se nadodati.”

Nastavio sam sporim koracima kroz maglu ulicom s niskim kućama sagrađenim prije više od stotinu godina. Možda više nego ikad prije bio sam prožet riječima apostola Jakova: “Pa što je vaš život? Vi ste dim koji se na trenutak pokaže i zatim nestane.”  U prošloj sam godini sahranio nekoliko ljudi čiji su me osmijesi obogaćivali i radovali. Još je uvijek teško povjerovati da ih doista više nema među živima. Sa svakim rastankom odnijeli su i djelić mene, djelić nas, djelić svemira.

Nije me porazila niti obeshrabrila sve jasnija i vidljivija brzina prolaznosti života. Moje su srce učvrstile i tješile riječi ljubljenog Spasitelja: “Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji. Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.” “Ja sam uskrsnuće i život.” — govori Isus. Koliko je samo nade i svjetla u ovim sigurnim obećanjima! Smrt je zauvijek pobijeđena velikom božanskom Žrtvom, i to je najradosnija vijest ikad objavljena palom ljudskom rodu.

Kako sam nastavio sve žurnijim korakom kroz zapušteni park koji me vodio prema opojnim mirisima pekarnice, zubato sunce se polako počelo probijati kroz oblake. Magla se odlučila neprimjetno povući u svoje tajne odaje. Lica snenih prolaznika dobila su svoje jasne izraze, a kroz moje misli su se ponovno provlačile riječi: “Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.” Postoji li odgovorniji i uzvišeniji poziv?  Postoji li važnije i svetije životno hodočašće? Nipošto ne smijem šutjeti. O pobjedi nad smrću, o predivnoj mogućnosti oprosta svih naših grijeha, o kraljevstvu nebeskom i daru vječnog života — nikako ne smijem šutjeti! O takvoj i tolikoj ljubavi kako da čovjek ikada prestane razmišljati i govoriti, pjevati i slaviti? Prolazeći pored starice koja mi je ljubazno uzvratila osmijeh za osmijeh, shvatio sam da me zubato sunce već dovoljno zagrijalo i da mogu izvući ruke iz džepova.

Sada već potpuno zagrijanog koraka i puno opuštenijih ramena, promatram usput krovove kuća čiji dimnjaci odvažno prkose zimi. U mojem umu zasjala je još jedna Kristova izjava: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.”  Drugim riječima: “Nemoj šutjeti i gubiti dragocjeno vrijeme na isprazne i nevažne stvari. Ne troši svoje snage i darove na beskorisna druženja sa živim mrtvacima koji žive samo za sebična zadovoljstva, taštinu i grijeh. Navješćuj kraljevstvo Božje! Propovijedaj raspetog i uskrslog Krista! Oslobodi se pogrešnih i prolaznih vrijednosti koje mirišu na propast i vječnu smrt i budi jasan miris za život. Budi svjetiljka one jedine Ljubavi koja nema početka ni kraja.” Na poticaj ovih snažnih Isusovih riječi iz mojih sjećanja iskače i poruka pokojnog Martina Luthera Kinga Mlađeg, koji je opominjao svoje suvremenike riječima: “Naše umiranje, naša smrt, počinje onog dana kada postanemo tihi, odnosno kad počnemo šutjeti o stvarima koje su važne.”

Nastavljam svoj žuran hod pored oronule zgrade nekadašnje ciglane, dok sunce sve jače grije, i sada već moram otkopčati gornja dva puceta na kaputu. Ranojutarnje sivilo oblaka u potpunosti je rastjerano dok u daljini promatram ljude kako u automobilima žure na svoje dnevne poslove. Poruka mi još uvijek jasno odzvanja u mislima: “Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.” Ne mogu, ne želim i ne smijem šutjeti. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog Jedinorođenog  Sina da ne propadne niti jedan koji u Njega vjeruje nego da ima život vječni.” “Tko god vjeruje u nj neće se razočarati.”  “I tko god zazove ime Gospodnje bit će spašen.” “Ruka je Boga našega ispružena da blagoslovi sve one koji ga traže.”

Prolazeći pored stare žute zgrade nekadašnje obrtničke škole divim se golemim lipama čije ogoljele grane s nestrpljenjem prizivaju proljeće. Sve jače zrake sunca na mojim leđima i moji brzi koraci toliko su me ugrijali da sada već osjećam kako slobodno mogu skinuti kaput. Moje misli su sve lakše i kao da dobivaju krila. Razmišljam o novom nebu i novoj Zemlji, o stanovima i stanovnicima novog Jeruzalema, kojeg je apostol Ivan u viđenju promatrao kako “silazi od Boga s neba, opremljen poput zaručnice koja je nakićena za svog muža”. Razmišljam i o “rijeci života bistroj kao kristal koja istječe iz Božjeg i Janjetovog prijestolja”. Razmišljam o slavi vječnog Božjeg lica koje je najsnažnije zasjalo upravo u najdubljoj tami umiranja na križu. Razmišljam o “velikom mnoštvu koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika.”

Nakon podužeg brzog hodanja, ozarenog lica sjedam napokon na blijedocrvenkastu drvenu klupu pored košarkaškog igrališta. Dok mi lijevu stranu lica obasjava sunce, promatram vlak koji u daljini polako nestaje stapajući se s horizontom. Nekoliko golubova skakuće mi oko ispruženih nogu boreći se za mrvice ispale čovjeku koji je malo prije prošao ovuda nemarno jedući pecivo. Iz džepa vadim izlizani smeđi novčanik u koji sam još prije desetak godina spremio savinuti papirić s uzvišenom porukom o jedinom i pravom izvoru sreće. Naišao sam na ove dragocjene misli čitajući sjajnu knjigu o Isusovom govoru na Gori blaženstava. Na dragocjenom pohabanom papiriću koji je uvijek uz mene, jednostavnim riječima piše: “Sreća koja potječe iz zemaljskih izvora promjenjiva je kao što su promjenjive okolnosti o kojima ovisi. Ali Kristov mir je stalan i trajan. On ne ovisi o životnim okolnostima, o količini svjetovnih dobara niti o broju zemaljskih prijatelja. Krist je izvor žive vode, a sreća koja potječe od Njega nikad neće iznevjeriti.” Pročitavši ponovno ove riječi, podižem svoju glavu prema plavetnilu neba. Tiho zahvaljujem Bogu za svaku sekundu života u prošloj godini i okrećem se svim srcem prema novoj koja mi raširenih ruku dolazi u susret. I molim Boga za milost i pomoć da nikada ne zaboravim plemeniti poziv i riječi koje su mi kao sveti zalog povjerene: “Ti budi hrabar i pokaži se čovjekom.”

Josip Salajster

Podijeli