““Prema tome, dok imamo povoljnu priliku, činimo dobro svima, posebno onima koji po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji.”“ (Galaćanima 6,10)
Krist je u posebnom smislu povjerio svojoj Crkvi dužnost da vodi skrb o siromašnima u svojoj sredini. Siromašnih će uvijek biti među nama, i On je vjernicima Crkve dodijelio osobnu odgovornost da se brinu o njima. Kao što članovi prave obitelji vode skrb jedan o drugome, služe onome između sebe koji je bolestan, podupiru onoga koji je slab, podučavaju neukog, savjetuju neiskusnog, tako se trebaju i oni koji su ““zajedno u vjeri”“ brinuti za svoje siromašne i bespomoćne. (Put u bolji život, str. 121)
Dužnost je svake crkve da ozbiljno, promišljeno organizira brigu o bolesnima i siromašnima u svojoj sredini. (WM 181)
Ako oni koji sebe smatraju Kristovim sljedbenicima na bilo koji način zanemare ovu svoju dužnost, ako ne budu zadovoljavali potrebe brata i sestre koji nose jaram siromaštva ili tlačenja, izvještaj o tome bilježi se u nebeskim knjigama kao zanemarivanje dužnosti prema samom Kristu u osobi Njegovih svetih. Kakav će obračun imati Gospodin s mnogima koji drugima objavljuju Kristove riječi, a ne pokazuju nježnu sućut i brigu prema bratu u vjeri koji je imao manje sreće u životu i manje uspjeha od njih! (WM 210)
Istinski kršćanin je prijatelj siromaha. On se ponaša prema svojem zbunjenom i nesretnom bratu kao što bi se netko ponašao prema nježnoj, osjetljivoj, slaboj biljci. Bog traži od svojih radnika da se kreću među bolesnima i napaćenima kao vjesnici Njegove ljubavi i milosti. On nas promatra da bi vidio kako postupamo jedni prema drugima, jesmo li slični Kristu u svojem pristupu svima, uglednima i prezrenima, bogatima i siromašnima, slobodnima i robovima. (WM 168)
Nema nikakve nedoumice u vezi s Gospodnjim siromasima. Njima se mora pomagati u svakom slučaju kada je to za njihovo dobro. (6T, 269)