Jutarnji stih

Pouke iz prirode

“Ali, pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. Gušteri zemlje to će ti protumačit, ribe u moru ispripovjedit će ti. Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila.” (Job 12,7-9)
“Iako je Zemlja sada bila pokvarena prokletstvom, priroda je i dalje trebala biti čovjekov udžbenik. Ona sada nije mogla predstavljati samo dobro, jer je zlo bilo svuda prisutno kvareći zemlju, more i zrak svojim nečistim dodirom. … U uvelom cvijeću i opalom lišću Adam i njegova družica vidjeli su prve znake propadanja. Jasno su shvatili gorku činjenicu da će sve živo morati umrijeti. Čak i zrak, o kojem je ovisio njihov život, nosio je klice smrti. Također su bili stalno podsjećani na svoju izgubljenu vlast. Među nižim stvorenjima Adam je stajao kao kralj i dok je bio vjeran Bogu, sva je priroda priznavala njegovu vladavinu; ali kad je sagriješio, izgubio je tu vlast. Duh pobune, kojemu je sam otvorio vrata, proširio se po cijelom životinjskom carstvu. … Ali čovjek nije bio prepušten posljedicama zla koje je izabrao. U presudi izgovorenoj nad Sotonom nalazio se nagovještaj otkupljenja. … Ova osuda, izgovorena u prisutnosti naših praroditelja, bila je za njih obećanje. Prije nego što su slušali o trnju i korovu, o mučnom radu i o žalosti koja će im pasti u dio, ili o prahu u koji će se vratiti, čuli su riječi koje su im sigurno ulile nadu. Sve što je bilo izgubljeno popuštanjem Sotoni, moglo se ponovno steći u Kristu.” (Odgoj, str. 21,22) “Nakon Adamovog prijestupa Bog je mogao uništiti svaki pupoljak i procvali cvijet, ili im oduzeti miris, tako ugodan našim osjetilima. Na Zemlji pokvarenoj prokletstvom, u trnju, korovu i kukolju možemo uočiti zakon prokletstva; ali u nježnoj boji i mirisu cvijeća možemo zapaziti da nas Bog i dalje voli, da Njegova milost nije u potpunosti povučena sa Zemlje.” (The S.D.A. Bible Commentary, sv. 1, str. 1085)


Komentiraj