Pred puščanim cijevima (2)

3. 01. 2015.

“Jer on štiti staze pravde i čuva pute svojih pobožnika.” (Izreke 2,8)

Nisam ni primijetio tko se nalazio iza ovih vrata nekoliko napetih sekundi zato što mi je lovačka dvocijevka — sačmarica — prijeteći usmjerena prema licu, zaokupljala svu pozornost.
“Što mi želiš pokazati?” zarežao je hrapavi glas. Stan je bio prilično mračan, tako da je sve što sam mogao zapaziti bila ljudska prilika kako sjedi u invalidskim kolicima. Pavao je napisao Timoteju da nam Bog nije dao duha straha, već duha ljubavi, sile i smirenog uma. Kao mladić imao sam sve troje. Sjećam se da sam tada bio smiren, možda strahovito iznenađen, ali sigurno ne i uplašen.
Polako ali samouvjereno, odgovorio sam: “Gospodine, želim vam pokazati knjigu o Isusu.” Puška mi je i dalje bila uperena u lice. Cijevi pred mojim očima bile su duboke i tamne.
“Dodaj mi je”, rekao je. “Ali polako!”
Iz torbe sam lagano izvadio knjigu Put Kristu — sa slikom nasmiješenog Isusa na koricama — i držao je u ruci.
“Stavi je tamo!” Čovjek je načinio blagi pokret pokazujući puškom prema polici u hodniku svojega stana. Vrlo oprezno sam tamo ostavio malu knjigu.
“Mislim da će vam se svidjeti”, rekao sam mu. Nisam tražio nikakav novac, već sam se jednostavno okrenuo i otišao.
Nakon što sam obišao cijelo područje predviđeno za kolportažu, svratio sam u ured za održavanje ovih zgrada i tu su me srdačno pozdravile tri radnice. Ispričao sam im svoje iskustvo s naoružanim čovjekom. Kada sam ga opisao, one su odmah znale o kome sam im govorio. Rekle su mi da je to vrlo nasilan čovjek koji je već pucao na dvoje ljudi (za koje su one znale). Bile su iznenađene što je prihvatio knjigu Put Kristu, jer su smatrale da on nije u mogućnosti prihvatiti vijest o spasenju. Prodao sam i njima svakoj po jednu knjigu i oprostio se od njih na rastanku.
Deset godina poslije ponovno sam odlučio posjetiti taj grad. Odmah sam potražio čovjeka s puškom, ali se na moje kucanje na vratima nitko nije odazvao. U uredu za održavanje zgrada rekli su mi da je umro prije dvije godine. Zatim mi je jedan od njihovih radnika rekao: “Ovdje sam počeo raditi prije tri godine. Svi su mi govorili da je taj čovjek bio pravi demon, da nikada nije izlazio iz svojeg stana, da je pucao na ljude. Bio je ozloglašeni nasilnik. Poslali su me nekoliko puta da od njega uzmem stanarinu. Ali ja s njim nisam imao nikakvih problema. Uvijek je bio vrlo ljubazan, pozivao me u stan, nudio me kavom i puno govorio o Isusu. Uvijek je pokraj sebe držao knjižicu s Isusovom slikom na koricama.”
Benjamin Baker, SAD