““Ali David odgovori Šaulu: ‘Tvoj je sluga čuvao ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja. A ako bi se on digao na me, uhvatio bih ga za grivu i udarao ga dok ga ne bih ubio.’”“ (1. Samuelova 17,34.35)
David je rastao u milosti kod Boga i kod ljudi. Bio je poučen putovima Gospodnjim i on je sada predao svoje srce za potpunije vršenje Božje volje nego prije. Imao je novih tema za razmišljanje. Bio je na kraljevskom dvoru i vidio kraljevske odgovornosti. Otkrio je neke kušnje koje su pritiskivale Šaulovu dušu i prodro u mnoge tajne karaktera i ponašanje prvog izraelskog kralja. Vidio je slavu kralja zasjenjenu tamnim oblakom jada i znao je da Šaulov dom, u osobnom životu, nije bio sretan. Sve je to unosilo nemirne misli u onoga koji je bio pomazan da kraljuje nad Izraelom. Ali dok je bio zaokupljen dubokim razmišljanjem, opterećen brigama, on se okretao svojoj harfi i iz nje izvlačio melodije koje su njegov um uzdizale do Autora svakog dobra, a tamni oblaci koji su naoko zasjenjivali obzorje budućnosti bili su raspršeni.
Bog je Davidu iznosio pouku o povjerenju. Kao što je Mojsije bio obučen za svoj posao, tako je Gospodin osposobljavao Jišajeva sina da postane vođa njegovog izabranog naroda. U svojoj brizi za stada on je stekao pojam o brizi koju Veliki pastir ima za svoja stada.
Usamljeni brežuljci i divlje klisure, gdje je David lutao sa svojim stadima, bili su skrovišta grabežljivih zvijeri. Često je iz guštara oko Jordana izlazio lav ili medvjed iz svoje jazbine u brdima, i razjareni od gladi napadali bi stado. U skladu s običajima onog vremena David je bio naoružan sam praćkom i pastirskim štapom, a on je ipak rano pružio dokaz o svojoj snazi i hrabrosti štiteći dobro koje mu je bilo povjereno. …
Njegovo iskustvo u ovakvim prilikama pokazalo je Davidovo srce i razvilo u njemu hrabrost, odvažnost i vjeru. (Patrijarsi i proroci, str. 542)