Što u osnovi razlikuje europsku povijest od povijesti drugih kontinenata i kultura?
“U Gospodnje ime sažeći, u Gospodnje ime zapaliti, ubijati i predati đavolu, sve u ime Gospodnje.” (Georg Christopher Lichtenberg, 1742.—1799.)
Ratovi i revolucije, diktatori i mučenici, tehnička i umjetnička dostignuća, ali i vrijeme propadanja i bijede — sve to i mnogo više toga nalazimo posvuda oko sebe. Jedino u Europi (i u svijetu pod utjecajem Europe) postoji jedinstvena središnja tema koje nema u drugim krajevima svijeta; ta tema je “crkva i država”. Samo europska kultura poznaje duboku napetost između vjerskog sustava i svjetovne vlasti, poznaje zahtjev za slobodom vjeroispovijesti, poznaje “rat između crkava” i odnos slobode savjesti i države.
Što je uzrok ovoj jedinstvenoj neobičnosti? Odgovor glasi — Isus. Ako Isusovo djelo prosudimo s povijesno čiste strane, dakle ne s vjerske, zaključit ćemo: Njegov najveći dar čovječanstvu jest odvajanje crkve od države, vjere od vlasti. Isus isto tako odbija primjenu sile u onome što je povezano s vjerom, jednako kao i zahtjev da tradicija i društvo određuju što će pojedinac vjerovati.
Sve se može iznuditi — samo ne ljubav
Isus poziva čovjeka na slobodu savjesti. Njemu je dobro znano da čovjek ovu slobodu može i zlorabiti, da se može uzvisiti kao Bog, ali i da se može sunovratiti u nezadrživi i neodgovorni kaos. Ali Isus se izlaže riziku, jer ljubav prema Bogu — a ona je iznad svega — može doći samo kao posljedica slobode. Čovjeka je moguće prisiliti na sve: on maše zastavicama pred tiranima, plješće svojim mučiteljima, govori suprotno onome što misli. Samo na nešto ne možemo biti primorati — da ljubimo. A Bog očekuje upravo to.
Desetljeća između 313. i 380. godine spadaju u najsudbonosnija u povijesti čovječanstva. U ono su doba rimski vladar Konstantin i njegovi nasljednici sustavno izgradili kršćanstvo u državnu religiju, a sve druge svjetonazore i kultove zabranili, čak pod prijetnjom smrti. Tako je počelo “konstantinsko doba Crkve”. Ono je završilo dvije do tri stotine godina dugim procesom što ga je Luther pokrenuo, a koji je završio prijelazom s devetnaestog na dvadeseto stoljeće.
Prema tome, danas — na pragu trećeg tisućljeća — mnogi su među nama zaprepašteni za nas Europljane neobičnom, šarenom i čak kričavom paletom različitih religija. A stalno se javljaju nove. Zabrinutost izazivaju destruktivne sekte sve tamo do sotonskih kultova. Otvoreno rečeno: ovo je uobičajeno stanje na koje se moramo priviknuti. Jednako tako je mnogostruk, zbunjući i zaprepašćujući bio duhovni svijet u razdoblju između Isusa i Konstantina. Alternativa tome bilo bi novo konstantinsko doba — naravno, nasuprot Evanđelju.
Sloboda pripada u dostojanstvo čovjeka
Islam predbacuje kršćanima mnogostrukost duhovnih svjetonazora, koje shvaćamo kao izraz slobode savjesti. Za muslimane je to osnova zla zapadnog svijeta i kršćanstva. Muhamed ne poznaje razdvajanje vjere i države, nikakva ljudska prava po našem shvaćanju. Država i društvo su ili religijski jedinstveni, naime oblikovani na islamski način, ili ih smatraju pogrešnim i promašenim. Za njih je suvremena svjetovnost posljedica te “osnovne zablude” kršćanstva. Ovakvo bi tumačenje bilo opravdano, kad ne bi zanemarivalo Isusa kao Bogočovjeka. Uz dostojanstvo čovjeka ide i sloboda.
Možda ništa ne može tako duboko povrijediti čovjeka kao prisiljavanje da vrši neki vjerski čin. S time se može usporediti samo prisilan brak s nevoljenom osobom. Pruski kralj Friedrich II. Veliki morao je, nakon svih poniženja kojima ga je njegov (dobronamjerni) otac izvrgnuo (primjerice, da prisustvuje smaknuću svog voljenog prijatelja), još i to podnijeti. Posljedica je bila trajno duševno oštećenje. Na mjestu je pitanje nije li proširenost suvremenog nevjerstva izravna posljedica višestoljetnog kolektivnog prisiljavanja na vjerovanje.
Trebalo bi nas uznemiriti to što se danas u Rusiji očijuka s državnom crkvom uz argument kako je to narodna crkva (kako to tvrde pravoslavci u Rusiji). Još gore je što se to događa čak i u Grčkoj koja je članica Europske Unije. Kako bi inače trebalo razumjeti zahtjeve da se vjerska pripadnost unese u osobnu iskaznicu?
Ljudska prava nisu samo po sebi razumljivo dobro
Povijest nije sudbina kojoj smo bespomoćno izloženi. Na nama je, čak je to i dio odgovornosti spram bližnjega, da zahtijevamo od izabranih zastupnika da u vladama i međunarodnim zajednicama traže poštivanje preuzetih ljudskih prava. Ljudska prava nisu sama po sebi razumljivo dobro.
Dieter Leutert