Duhovnost

Prva zapovijed

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene!” (Izlazak 20,2.3.)

Odmah u početku Dekaloga Bog se predstavlja kao Izbavitelj koji je oslobodio svoj narod od robovanja. Važnost te povijesne činjenice znatno premašuje granice prošlosti, jer “Egipat” ovdje simbolizira područje grijeha i neprijateljstva prema Bogu odakle Bog želi osloboditi čovjeka. Od službe poganskim bogovima, iz lažnih religija, od obožavanja predmeta, životinja i ljudi, do štovanja i služenja jedinom pravom Bogu, to je smjer u kojemu čovjeka upućuje poruka izražena u prvoj Božjoj zapovijedi. Budući da postoji samo jedan vječni, nevidljivi i sveti Bog, samo Njemu jedinome pripada čast i štovanje. On jedini ima potpunu prednost pred svime što je stvoreno i što postoji. Kad se ta činjenica uzme u obzir, lako se mogu razumjeti Isusove riječi: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan.” (Matej 10,37)

Nemojmo misliti da prva zapovijed zabranjuje samo službu drevnim poganskim bogovima. Ne, ona ima mnogo dublje značenje! Ono što čovjek ljubi više od Boga, postaje mu bog. Zato su među prekršiteljima te zapovijedi svi oni koji uzimaju ljudske ideologije kao mjerilo vrijednosti, svi koji uzdižu nacionalizam na oltar božanstva, svi koji prvo mjesto daju sebi, bogatstvu i uživanjima, svi koji u svojemu srcu nemaju mjesta za Boga. Svatko tko tako prekida svoju životnu vezu s Nebom, postaje grobar vlastitog postojanja, i to ne samo nebeskog, već i ovozemaljskog. Kad čovjek ne uspije uspostaviti pravu vezu s Bogom, teško može uspostaviti i srediti odnose u braku i obitelji, u društvu uopće. Tko se ne osvrće na božanske zakone ponašanja i reda, ne poštuje ni ona pravila koja su ljudi uspostavili. Tako je ugroženo sveopće društveno uređenje.

Kao što je poznato, ideolozi Francuske revolucije pokušali su ukloniti kršćanstvo. Na mjesto Boga postavili su božicu Razuma, koju je predočavala neka kazališna glumica. Kakav je bio rezultat toga pokušaja? Zločini su rasli kao poplava, a obiteljske veze su se kidale. U tadašnjem polumilijunskom Parizu bilo je 5.900 rastava braka samo u jednoj godini! Narodna skupština uvidjela je da taj put vodi ravno u rasulo. Zato su zaključili: “Francuska nacija priznaje najviše Biće, (…) jer bez Boga je nemoguće vladati narodom.” (Werner Würbel, Religiöse Zeitfragen, Wien, 1848., 288.)

Prva zapovijed odmah snažno zahvaća odlučujući, osnovni problem ljudskog postojanja. Ili Bog – ili ništa! Ne može biti sporazuma! Apostol Pavao kaže: “Ne možete piti kalež Gospodnji i kalež vražji. Ne možete biti dionici stola Gospodnjega i stola vražjega.” (1. Korinćanima 10,21) Naše srce može pripadati ili dobru ili zlu. Bog stavlja pravo izbora u naše ruke, a sebi odlučno zadržava pravo suda.

Hans Heinz