Duhovnost

S one strane smrti

Čovjeka oduvijek živo zanima što se s njim događa nakon smrti. Grobnice egipatskih faraona zrače golemim zanimanjem za područje onostranog. Ulagao se velik trud da bi se faraonu omogućio dostojanstveni ulazak u raj.

Stari Grci gradili su za tijela svojih umrlih kraljeva grobnice nalik košnicama. Svijet je bio zadivljen ne tako davno otkrivenim grobnicama kineskih vladara. U drevnom Uru Kaldejskom morali su nakon smrti vladara umrijeti svi njegovi suradnici i posluga, kako on ne bi ostao bez pratnje.

I čovjek današnjice želi doznati što se zapravo zbiva kad netko umre. Ispravno je zaključiti da nitko ne zna što dolazi nakon smrti — osim Boga. Je li On otkrio čovjeku tajnu smrti i groba?

Čovjek se ovim pitanjem bavi stoljećima, i danas postoji mnoštvo pretpostavki i tumačenja koje ne daju zadovoljavajuće odgovore. Ta učenja ne potječu od Boga niti su zasnovana na Bibliji.

Razmotrimo najprije neke biblijske izraze, i izraze koje susrećemo u svakodnevnom govoru.

Pojam “duh”
U Bibliji piše: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao.” (Popovjednik 12,7)

Koji je to “duh” što se vraća Bogu? Što Biblija otkriva o tome? Na isti izraz nailazimo u Jakovljevoj poslanici: “Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva.” (Jakov 2,26 — Šarić)

Bibličari kažu da izraz “duh” potječe od grčkog izraza “pneuma”. Čuli smo za pneumatske čekiće, ili pneumatske crpke — sve su to riječi što potječu od istog korijena: “pneuma” znači “zrak” ili “dah”, “duh”. Navedeni bi se tekstovi mogli prevesti i ovako: “tijelo bez daha je mrtvo”, i “dah se vrati Bogu”. U Jobu 27,3 s pravom stoji: “Sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude.”

Pojam “duša”
Na početku Biblije, u Knjizi Postanka piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) U ovom tekstu susrećemo dvije riječi: “dah” i “duša”. Bog je stvorio čovjeka. Čovjek je bio samo tijelo do trenutka kad mu je Bog udahnuo dah života. Tada je postao živo biće — duša. Kako je čudesno to djelo stvaranja!

Prilikom smrti proces je obrnut. U pnjizi Propovjednik to jasno piše. Razmotrimo još jedan tekst iz iste knjige: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6) Živa, draga osoba smrću nestaje — ona više ne postoji do uskrsnuća.

Apostol Pavao piše: “Pazite! Kazujem vam tajnu: svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt!’” (1. Korinćanima 15,51-54)

Smrću se tijelo vraća u prah, a osobnost i karakter su mrtvi do uskrsnuća. Tada će Bog probuditi osobnost i karakter, i dati novo besmrtno tijelo koje više neće umrijeti. O tome je govorio Isus: “Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izaći iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće — na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće — na propast.” (Ivan 5,28.29) Isus dalje kaže da će se taj veličanstveni događaj zbiti u posljednji dan. Tada će se On sam vratiti i dati život onima koji su umrli (Ivan 6,39.40).

Ovdje trebamo reći da smrt nipošto ne znači “pakleni oganj”, “čistilište”, “limb”, ili “raj”. Ne postoji pakao gdje vatra vječno gori, kako to neki naučavaju. Ovaj nauk nije u skladu s Božjom ljubavi i Njegovim nakanama. Kad se završi Sud, izvršit će se vječna kazna nad onima koji nisu prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja. Međutim, iako je kazna vječna, kažnjavanje nije vječno! A to je velika razlika, zar ne? Oni koji su odbacili Krista, bit će kažnjeni vječnom smrću. Oni će izgorjeti, ali u toj posljednjoj vatri nema vječnog kažnjavanja. Moramo imati na umu da Bog nikoga ne želi kazniti tako da dugo trpi; On želi da se svi spase. Ali kad Ga ljudi odbace, što Mu drugo preostaje?

Razmišljali smo o onima koji će uskrsnuti prilikom Kristovog dolaska. Ali što će biti s onima koji živi dočekaju Krista? Evo što piše apostol Pavao: “Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!” (1. Solunjanima 4,16-18) Kakav će to biti događaj za one koje je Krist uskrisio i one koji Ga živi dočekaju ne okusivši smrti! Svi će se oni zajedno susresti s Gospodinom i poći s Njim u dom koji im je pripravio. (Vidi Ivan 14,1-3.)

Apostol Pavao objavljuje da je Bog “jedini besmrtan”, da “boravi u nepristupačnoj svjetlosti” i da Ga “nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti” (1. Timoteju 6,15.16).

Biblija nigdje ne govori o besmrtnoj duši ili o besmrtnom duhu. O tome su naučavali stari Egipćani i Babilonci. Velik dio njihovih zapisa raspravlja o životu nakon smrti i pripremi za taj život. Ali Biblija jasno kaže: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.” (Psalam 146,3.4) U Djelima 2,34 čitamo da čak ni David, Božji miljenik, nije otišao na Nebo.

Bog u Poslanici Hebrejima nedvosmisleno objavljuje da ni jedna od brojnih spomenutih poznatih biblijskih ličnosti nije primila “ono što je obećano, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo” (Hebrejima 11,39.40). Bit će to slavan prizor kad sveti ljudi starine uskrsnu, a živi pravedni im se pridruže da zajedno dobiju savršenstvo.

Isus je smrt prikazao kao san. Kad čovjek umre, ostaje u tom stanju do uskrsnuća. Bez obzira na to koliko je vremena proteklo između smrti i uskrsnuća, uskrslom će se čovjeku činiti kao da je tek zaspao — umro. Zar to nije divno? Čovjek umire i, neovisno o tome je li mrtav tisuću godina, tisuću tjedana ili tisuću sekundi, sljedeći trenutak kojega će biti svjestan jest uskrsnuće.

Otkud onda toliko ljudi vjeruje da je čovjek besmrtan i da nakon smrti odlazi u raj ili u pakao? U početku je Sotona rekao Adamu i Evi da neće umrijeti ako budu jeli sa stabla spoznaje dobra i zla. Slagao im je da će živjeti vječno. Sotona nije prestao nametati ovu laž. Za mnoge je to najprivlačnija misao — nema smrti! Ne treba stoga čuditi da su mnogi u stara vremena to vjerovali. Zaratustrizam, stari kult obožavanja sunca u Perziji, zamisao o besmrtnosti prenio je na islam. I budisti vjeruju isto.

Mnogi kršćani prihvatili su ovaj nauk, uglavnom iz grčke filozofije. Nauk o ljudskoj besmrtnosti u raju ili paklu zapravo je uvreda za Božju narav. Ako čovjek treba sve vrijeme boravka u paklu patiti, gdje je onda Božje milosrđe? Mi možemo shvatiti vječnu kaznu, ali ne i vječno kažnjavanje.

Božji put je najbolji. A Krist je “put, istina i život”. “Koji ima Sina, ima život.” (Ivan 14,6; 1. Ivanova 5,12) Život je u Isusu; svojstvo besmrtnosti nije urođeno nama.

Možda ćete upitati: A što je s razbojnikom na križu? Zar on nije nakon smrti otišao u raj? Pogledajmo tekst koji o tome govori: “Pa nadoda: ‘Isuse, sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!’ On mu reče: ‘Zaista ti kažem, danas ćeš sa mnom biti u raju!’” (Luka 23,42.43) U izvornom grčkom tekstu nema interpunkcije. Stavljanjem zareza iza riječi “danas”, dobivamo sasvim drugo značenje. Poslušajmo: “Zaista ti kažem danas, bit ćeš sa mnom u raju!” Ova promjena u skladu je s onim što se doista dogodilo. U Ivanu 19,31 piše da su u petak predvečer razbojnicima polomili noge da ne bi mogli pobjeći tijekom subote. U to je vrijeme Krist već bio mrtav. U nedjelju ujutro, prvog dana tjedna, Krist se javio Mariji i rekao da još nije uzašao k Ocu — u raj. Zbog toga su riječi koje je Krist uputio umirućem razbojniku u skladu s onim što se dogodilo. To je bila izreka vjere. “Kažem ti danas — danas kad ti sve izgleda mračno, danas kad se čini da nikad neću imati kraljevstvo, danas kad izgleda da nikog neću moći spasiti — danas ti kažem: bit ćeš sa mnom u raju!”

Krist želi da svi budemo spašeni i živimo u Njegovom kraljevstvu. Mi možemo imati vječni život i živjeti vječno s Njim — ako Mu danas vjerujemo.

David Currie