Za vjernika bi trebalo biti važno cjeloživotno iskustvo proslavljanja Isusovog dolaska na naš svijet i prije svega kvaliteta sadržaja tog iskustva, a ne određeni datum.
Slaviti ili ne?
Od četvrtog stoljeća poslije Krista većina kršćanskog svijeta svake godine 25. prosinca slavi Božić, ili rođenje Isusa Krista. U Bibliji nigdje ne nalazimo točan datum Kristovog rođenja, jer to nije najvažnije za nas. Tog se dana u drevnom poganskom Rimu slavilo rođenje božanstva Sunca, što je kasnije prihvaćeno u kršćanstvu kao slavljenje Kristovog rođenja sa svim što uz to ide, zbog “lakšeg privlačenja pogana u kršćanstvo”.1
Svjedoci smo opsežnih priprema i slavljenja Božića, i svake godine je to sve raskošnije i okićenije. Božićna drvca, jaslice, ukrasi i slično u znaku su događaja koji se zbio prije više od dvije tisuće godina u betlehemskoj štalici.
Kad znamo povijesne činjenice o podrijetlu tog blagdana, možda ćemo se u vezi samog svetkovanja upitati: Što je smisao i poruka takvog slavlja? Ellen G. White nam u svojim spisima osvjetljava ono na što bismo trebali obratiti pozornost kad se susrećemo s tim pitanjima:
“Sve dok ispunjavaju sve dužnosti i najprije donose svoje darove Bogu, ne bih u potpunosti osudila praksu izrade božićnih i novogodišnjih poklona našim prijateljima. Ispravno je poklanjati jedan drugome znakove ljubavi i sjećanja, ako u tome ne zaboravimo Boga, našeg najboljeg Prijatelja. Trebamo praviti takve poklone koji će se pokazati kao istinska korist primatelju.”2
Na temelju navedenog, najbolje bi bilo zaključiti da je odgovor o pitanju slavljenja ili odbijanja slavljenja stvar savjesti svakog pojedinca.
Drugo, mi ne možemo promijeniti činjenicu da se Kristovo rođenje slavi 25. prosinca svake godine. Smjer našeg razmišljanja ne bi trebao biti prihvaćanje ili neprihvaćanje Božića. Ono što bi trebalo biti puno važnije jesu pitanja o poruci i sadržaju proslavljanja u kontekstu promišljanja o Isusovom rođenju. Što ćemo mi učiniti da Krist bude proslavljen u tom blagdanu? Je li Isus središnja Osoba proslavljanja, ili je to čisto zadovoljavanje naših sebičnih pobuda i želja? Koja je moja dužnost kao kršćanina u ovom sveopćem slavlju? Slavim li dan ili Onoga koga se prisjećamo?
Vječne vrijednosti
Svjedoci smo sve veće rastrošnosti prigodom tog blagdana. Mnogi uzimaju kredite da bi osigurali nezaboravnu zabavu. Nakon što sve prođe, osjećaj užitka obično brzo izblijedi kad se slavljenici vrate u stvarnost i uvide stanje na svojem bankovnom računu. Na svojem hladnjaku imam magnetić na kojem piše: “S dijetom počinjem uvijek na isti dan — sutra.” Ili: “Prestajem trošiti i uzimati kredite uvijek na isti dan — nakon Božića.” Svaki put ista priča i sigurno da je zaključak očit — da Božić na taj način ne donosi radost, nego samo brigu i očaj.
Jako je važno da se okrenemo razmišljanju o vječnim vrijednostima i što bi trebalo učiniti da to vrijeme prisjećanja na rođenje našeg Spasitelja uistinu bude blagoslovljeno i radosno. Drugim riječima — kako da to vrijeme ne bude radosno iskustvo samo jednom u godini, nego svakog trenutka u našim životima. Za vjernika bi trebalo biti važno to cjeloživotno iskustvo proslavljanja Isusovog dolaska na naš svijet i kvaliteta sadržaja tog iskustva na prvom mjestu, a ne određeni datum.
Što za mene znači utjelovljenje?3 Kako je Stvoritelj postao stvorenjem da bi me izvukao iz ponora grijeha i smrti? Što ću ja učiniti da bi ljudi oko mene mogli doživjeti to isto iskustvo i radost?
Obznanjivanje Krista
Anđeli su obznanili rođenje Isusa Krista pastirima, koji su Ga odmah pohitali vidjeti. Na taj su način ostavili i nama primjer što činiti u tom blagdanskom vremenu, jer možda je to najbolje vrijeme u cijeloj godini i prilika da progovorimo ljudima o Kristu. To je poruka mira i radosti toliko potrebna nemirnom svijetu i svijetu u sukobu. Isus se utjelovio da bi palom čovjeku donio nadu u budućnost.
“U dugim stoljećima ‘mraka i strave’ i ‘tmina tjeskobnih’, kojima je bila obilježena povijest čovječanstva od dana kad su naši praroditelji izgubili svoj edenski dom, do vremena kad se Božji Sin pojavio kao Spasitelj grešnika, nada grešnog roda bila je usredotočena na dolazak Izbavitelja koji će osloboditi ljude iz okova grijeha i groba.”4
Geoscience Research Institute je izradio kratak video pod nazivom Rupa (The Hole), stavljajući naglasak na Isusa koji može ispuniti svaki našu prazninu nadom i mirom. Nije li vrijeme Božića jedinstvena prilika da ljudima govorimo o našem Spasitelju i Otkupitelju?
Vrijeme darivanja
Vrijeme kad se proslavlja Kristovo rođenje je i vrijeme darivanja. Koji vrijedan poklon mogu nekome pokloniti? Spomenuli smo nekoliko vrijednih poklona, a svakako je najvredniji govoriti bližnjima o Isusu koji može i želi biti naš osobni Prijatelj. Nije sve samo u paketićima s ukrasnim vrpcama stavljenim ispod bora; naše pobude su ono što Bog najviše cijeni.
Istinski duh Božića
Isusovo poslanje nije bilo uspostaviti ovozemaljsko kraljevstvo puno raskoši, moći i slave. Od svojeg rođenja pa sve do zrelosti Isus je živio skromnim životom i naglašavao one vrijednosti koje su ljudi Njegovog vremena zanemarili. To su bile vrijednosti nebeskog Kraljevstva. Isusovo poslanje je bilo obznaniti svojeg nebeskog Oca punog ljubavi i brige za ljudski rod, Nekog tko nije “daleko ni od koga od nas”. Tko je vidio Isusa i Njegovo poslanje, kao da je gledao samog Oca i mogao se uvjeriti u Božju neizmjernu brigu za pali ljudski rod. Putujući Palestinom Isus je liječio i tješio ljude s kojima je dolazio u susret. Darovao je neprocjenjive darove zdravlja i ohrabrenja izgubljenima. Uvijek je dao sve od sebe da pomogne ženama i muškarcima bez nade, onima koji su vapili za pomoć. Došao je služiti, a ne vladati.
Isus je rekao: “Kad dakle vi, koji ste zli, znate dobre dare davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga za to mole!”5 U kojem god trenutku da se prisjećamo Isusovog rođenja, naše misli bi trebale biti usklađene s tim riječima iz Svetog pisma, jer vrlo lako možemo izgubiti smisao i zadovoljiti se onim površnim što nas samo naizgled čini sretnim.6
Prisjećanje na Isusovo rođenje znači zaboravljanje na sebe, okretanje prema Kristu i poslanju koje imamo u ovom svijetu. Kao što je Isus koristio svaki trenutak da ublaži patnju ljudi s kojima se susretao, tako smo i mi pozvani da idemo Njegovim stopama. Samo u tom slučaju prisjećanje na rođenje i poslanje Isusa Krista ima smisao i sadržaj. Istinsku sreću i cjeloživotni duh Božića možemo doživjeti samo onda kad je Isus Krist u središtu.
Ne bojte se!
Svijet se toliko otuđio od Boga da Ga sve manje i manje poznaje. Isusovo rođenje i utjelovljenje pokazatelj je Njegove namjere da promijeni tu krivu sliku o Bogu. Ta slika govori da je Bog dalek i osvetoljubiv prema nama, a da nam Njegov neprijatelj Sotona želi dobro. Ljudi od pada u grijeh uče o ovakvom Bogu i oni žive u strahu od Njega.
Bog pun ljubavi bio je spreman spustiti se na našu razinu kako bi nam prikazao pravu sliku o Njemu i Njegovoj neizmjernoj ljubavi prema nama. Božja je namjera bila da kroz Isusov boravak na Zemlji pokaže svijetu koliko Mu je stalo do njega. Tko god želi, može to razumjeti i prihvatiti, a tko to učini, može iskusiti istinsku radost. To nije neko trenutno zadovoljstvo ili osjećaj sreće. Radost koju Isus nudi rezultat je dubokog odnosa s Njim. Imati Isusa u svojem srcu i životu najveći je dar koji ćemo ikada primiti i imati. Odlučimo li se na zajedništvo s Njim, ta radost neće biti samo prolazno iskustvo. Tek tada će svima nama to vrijeme biti na istinsku korist.
Nemojmo se bojati spasenja
U dvorištu adventističke crkve u Splitu, gdje sam službovao, uvijek se moglo naći mačora i mačaka, a ponekad je bilo i mačića. Imao sam priliku pomagati tim malim stvorenjima kad su u nevolji, a to ponekad i nije baš bilo lako učiniti. Vjerojatno ste imali priliku vidjeti kako se mama maca ljuti kad se približimo njezinim malima, a ta naizgled mala i nemoćna bića mogu se u strahu jako braniti i dobro ogrebati, jer ne razumiju namjere onog tko im se približava. Htio sam pomoći malom mačiću i imao sam rukavice, ali sam svejedno osjetio ugriz u ruku. I mi smo slični ovoj mački — bojimo se Onoga koga se ne bismo trebali bojati i koji nas želi spasiti.7
Ne trebamo se bojati Božjih čuda i onoga što kao ljudi smatramo nemogućim.8 Nadalje, nemojmo se bojati neodgovorenih molitava.9 Nemojmo se bojati odmah poslušati.10 Oni koji su roditelji, dobro znaju da ponekad djeca ne žele poslušati iz prve, što žalosti one koji im žele dobro. Mi smo ta djeca koju nebeski Otac neizmjerno voli i želi da Ga poslušamo kako bismo uživali blagoslove. Nemojmo se bojati Očeve brige i ljubavi!
Naša najveća potreba
- Kad bi naša najveća potreba bila informacija, Bog bi nam poslao prosvjetitelja;
- Kad bi naša najveća potreba bila tehnologija, Bog bi nam poslao znanstvenika;
- Kad bi naša najveća potreba bila novac, Bog bi nam poslao ekonomista;
- Kad bi naša najveća potreba bilo uživanje, Bog bi nam poslao zabavljača;
- Ali naša najveća potreba je bila oprost, i zbog toga nam je Bog poslao Spasitelja. 11
Jedna od najljepših božićnih pjesama dolazi nam iz Nove Engleske. Nju nije napisao pjesnik, nego propovjednik Phillips Brooks, kojeg su ponekad zvali kraljevićem američkih propovjednika. Ovaj bostonski propovjednik je 1865. godine dobio jednogodišnji dopust od svoje crkve da bi putovao Europom i Bliskim istokom. Bilo je to u vrijeme Božića kad je stigao u Betlehem, jašući na konju, i po mjesečini je s brežuljka promatrao polje s pastirima i stadom. Svatko tko je bio tamo i promatrao to područje, može donekle razumjeti osjećaje ovog propovjednika. Prisjetio se Kristovog rođenja i njegova je vjera u taj najveći Božji Dar postala stvarnija i snažnija. Možemo bolje razumjeti to iskustvo iz pjesme koju je spjevao dvije godine kasnije, a koju danas pjevamo u našim crkvama i domovima:
U Betlehemu rođen je
Naš Gospod radi nas,
Da nam donese utjehu
I cijelom svijetu spas!
Nad njim su zvijezde slale
Svoj novi slavopoj.
Sva slava Bogu jedinom,
A mir na Zemlji toj!
U riječima te lijepe pjesme nalazi se odgovor kakvo prisjećanje na Isusovo djelo je Bogu po volji. Hoće li naše prisjećanje na Isusa proteći u strci kupnje poklona, traženja mjesta proslave i u površnim zadovoljstvima? Hoćemo li u svoj toj žurbi i strci zaboraviti na Isusa? Dvije tisuće godina Isus je tražio mjesto gdje će se roditi. On danas kuca na vrata našega srca. Hoćemo li Mu ih otvoriti? Hoće li On ispuniti prazninu koju svi osjećamo?
Ako Mu otvorimo i prihvatimo Ga kao svojeg Spasitelja, imat ćemo prilike dočekati Ga; ali ne kao malo Dijete, nego kao Kralja nad kraljevima. Kad ta nada ispuni naša srca, onda možemo biti sigurni da uistinu proslavljamo Krista i ono što je učinio za nas na ispravan način.
O Betleheme grade ti,
U zemlji Judinoj,
Nad tobom još nebeski zbor
Svoj pjeva slavopoj!
Nad tobom zvijezda blista
Od sjajnih anđela,
I svako srce vodi još
Da nađe Isusa!
O Betleheme Davidov
Sad spomenik si ti
Rođenja našeg Gospoda,
Te vječne ljubavi.
Sve pjesme su nam mile
Sa tvojim imenom,
Jer vodiš nas ka Isusu,
U Njegov skromni dom! 12
Mr. sc. Kristijan Mojzeš
_______________________
Bilješke:
- Ellen G. White, Velika borba, str. 25. ↩
- Ellen G. White: Review and Herald, 26. prosinca 1882. U istom časopisu ona 9. prosinca 1884. piše: “Neka bude u nebeskim knjigama zapisan takav Božić, kakav još nije viđen.” ↩
- Ivan 1,14 ↩
- Ellen G. White, Proroci i kraljevi, str. 435,436. ↩
- Matej 7,11 ↩
- 1. Korinćanima 2,8. ↩
- Luka 2,10.11 ↩
- Luka 1,30.35.37. ↩
- Luka 1,13. ↩
- Matej 1,20.24. ↩
- Nepoznati autor. ↩
- Kršćanske himne, pjesma 22. ↩