“Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.” (1. Ivanova 4,12)
Zakonoznančevo pitanje Isusu glasilo je: “Što moram činiti?” A Isus, držeći ljubav prema Bogu i čovjeku najvišim izrazom pravde, rekao je: “To vrši pa ćeš živjeti.” Samarijanac je poslušao nalog srca koje je bilo milostivo i puno ljubavi, i time dokazao da je izvršitelj Zakona. Krist je naložio zakonoznancu: “Idi pa i ti čini tako!” Od Božje se djece očekuje da čine, a ne da samo govore. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 2,6)
Danas je ova pouka isto tako potrebna svijetu kao što je bila u vrijeme kad je potekla s Isusovih usana. Sebičnost i hladni formalizam gotovo su ugasili plamen ljubavi i izgubili vrline koje karakter trebaju učiniti miomirisom. Mnogi koji ispovijedaju Njegovo ime izgubili su iz vida činjenicu da kršćani trebaju predstavljati Krista. Ako ne postoji stvarno žrtvovanje za dobro drugih u obiteljskom krugu, u susjedstvu, u crkvi i gdje god se nalazimo, tada, bez obzira na to što tvrdili o sebi, nismo kršćani.
Krist je svoje dobro sjedinio s dobrom ljudskog roda i pozvao nas da se ujedinimo s Njim u spašavanju čovječanstva. “Badava ste primili, badava i dajte!” (Matej 10,8) Grijeh je najveće od svih zala, i naše je da imamo sažaljenja i pomognemo grešniku. Postoje mnogi koji griješe i koji osjećaju svoju sramotu i svoje bezumlje. Oni čeznu za riječima ohrabrenja. Promatraju svoje pogreške i zablude dok skoro ne zapadnu u očaj. Ove duše ne treba zanemariti. Ako smo kršćani, nećemo proći kraj njih na drugu stranu, držeći se što je dalje moguće od onih kojima je naša pomoć najpotrebnija. Kad ugledamo ljudska bića u nevolji, bilo zbog ucviljenosti ili grijeha, nikada ne smijemo reći: “To me se ne tiče.”
“Takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!” (Galaćanima 6,1) Vjerom i molitvom odagnajte silu neprijatelja. Govorite riječi vjere i ohrabrenja koje će biti kao ljekoviti melem pretučenom i ranjenom čovjeku. Mnogi, mnogi su klonuli i obeshrabrili se u velikoj borbi života, dok bi ih jedna riječ ljubaznog ohrabrenja ojačala da pobijede. Nikada ne bismo smjeli proći kraj neke duše koja pati ne pokušavajući joj pružiti utjehu kojom je Bog utješio nas. (Isusov život, str. 412,413)