Jutarnji stih

Sijući sjeme sumnje i nepovjerenja, mi radimo Sotonin posao

“‘Ne izbrah li ja sebi vas Dvanaestoricu? — odvrati im Isus. — Pa ipak jedan je od vas đavao.’ Govorio je o Judi, sinu Šimuna Iskariotskoga, jer ga je on, jedan od Dvanaestorice, imao izdati.” (Ivan 6,70.71)
Juda je vršio snažan utjecaj na ostale učenike. Imao je zapovjedničko držanje i velike sposobnosti. Međutim, ti darovi nisu bili posvećeni Bogu. Juda je otvorio svoje srce i um za Sotonine kušnje. Njegove sposobnosti bile su posvećene samouzvišenju, služenju sebi i ljubavi prema novcu. … Toj jadnoj duši koja je htjela biti neovisna, odvojena od Kristovog života i duha, nije bilo nimalo lako. Bio je stalno pod osudom jer su ga Kristove pouke uvijek pogađale. Pa ipak se nije promijenio ni obratio da bi postao živa mladica povezana s pravim Trsom. O, da je Juda ponizio svoje srce pod utjecajem te božanske pouke koja je, otkrivajući određena načela, tako jasno ukazivala na njega. On više ne bi kušao ni ostale učenike sijući sjeme nevjerovanja u njihovo srce. Sotona je u Judino srce i um posijao sjeme sumnje i nepovjerenja koje je on prenosio na svoju braću. Iznosio je tako mnogo optužbi protiv njih da je to remetilo Kristove pouke. Zbog toga je Isus za njega rekao da je đavao. … Ne postoji nešto takvo kao što je neutralan položaj. Svatko će morati obaviti za Boga određeni posao u skladu sa svojim sposobnostima. I svatko će, vjerom u Krista, osjetiti prednost povezanosti s Njim. … Učenik čija se pobožnost svodi samo na ispovijedanje vjere, nije pravi učenik. … Slušanje Božje riječi nije dovoljno. Ako ne budemo naučeni od Boga, istina neće biti prihvaćena na spasenje duše. Ona mora postati životna praksa. Svako ljudsko biće pokazat će je li naučeno od Boga (vidi Ivan 6,45; Izaija 54,13). A ako nije, to ne znači da Bog nije bio spreman poučiti, već da čovjek nije bio spreman primiti Njegov nauk i hraniti se Kruhom života. “Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo [koje šalje Bog] i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.” (Ivan 3,20) Takvi mrze prijekor. … Samopravedni ljudi ne tragaju za svjetlom. Oni više vole tamu od svjetla, jer ne žele vidjeti sebe onako kako ih Bog vidi. “Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.” (Ivan 3,21) (Manuscript 67, 1897.; The Review and Herald, 2. studenoga 1897.)


Komentiraj