““I Elizej se pomoli ovako: ‘Jahve, otvori mu oči da vidi!’ I Jahve otvori oči momku, i on vidje: gora oko Elizeja sva prekrivena ognjenim konjima i kolima!”“ (2. o kraljevima 6,17)
Kako malo njih razmišlja o nevidljivim bićima! Ljudi se svojim djelovanjem svrstavaju ili na Božju stranu ili na sotonsku, opredjeljujući se ili za Kneza svjetla ili kneza tame. Cijelo Nebo s velikom pozornošću promatra ljude koji izgledaju tako aktivni, a ipak nemaju nijedne misli o nevidljivom. Njihove misli nisu okrenute Božjoj riječi i njezinim uputama. Kad bi se okrenuli Božjoj riječi, bili bi zaprepašteni spoznajom da postoje bića iz svijeta dobra i zla, koja promatraju svaku riječ i djelo. Ona su na svakom skupu gdje se sklapaju poslovni sporazumi, na vijećima i sastancima za proslavljanje Boga. Na takvim javnim sastancima ima više slušatelja nego što se može vidjeti prirodnim očima i svatko od njih ima svoje zaduženje. Ta su bića Božji ili Sotonini suradnici i rade moćnije i stalnije od ljudi. Ponekad nebeska razumna bića povlače u stranu zavjesu koja krije nevidljivi svijet da bismo svoj um povukli od trke i žurbe i razumjeli da postoje svjedoci za sve što radimo i izgovorimo kada smo u poslu ili mislimo da smo sami.
Gospodin bi želio da jasno razaznajemo, kako bismo shvatili da su ta moćna bića koja posjećuju naš svijet imala aktivnu ulogu u svakom poslu koji smo nazivali svojim. Ta nebeska bića su anđeoski pomoćnici koji se često prikrivaju oblikom ljudskih bića. Kao stranci razgovaraju s onima koji su uključeni u Božji posao. Na usamljenim mjestima bili su pratitelji putnika u opasnosti. Na brodovima šibanim olujama anđeli u ljudskom obličju izgovarali su riječi ohrabrenja da bi ublažili strah i nadahnuli nadom u trenutcima opasnosti, a putnici su mislili da je to bio jedan od njih s kojima nikad prije nisu razgovarali.
Mnogi su, pod različitim okolnostima, slušali glasove stanovnika drugih svjetova; ovi su dolazili kako bi uzeli udjela u ljudskom životu. Progovarali su na vijećima i otvarali pred njima ljudsku povijest ostvarujući djela koja bi bila nemoguća za ljudska bića. Često su bili zapovjednici vojske. Bivali su poslani da odvrate pomor. Jeli su za skromnim obiteljskim stolovima. Često su se pojavljivali kao umorni putnici kojima je bilo potrebno sklonište za noć.
Trebali bismo bolje nego dosad razumjeti rad ovih anđeoskih posjetitelja. (MS 39, 11. ožujka 1898.)