Danasnji krscanin

Sportska duhovna poruka

Danas svi više-manje razumijemo sportski rječnik i svi smo upoznati sa sportskim događajima koji nas okružuju, poput Svjetskog nogometnog prvenstva, Olimpijade i mnogih drugih. Tako je bilo i u doba stare Grčke, u kojoj su se održavale razne sportske igre poput Olimpijskih, Pitijskih i Istamskih. Koristeći ove okolnosti, apostol Pavao je iznio vrlo zanimljivu duhovnu poruku Korinćanima, koji su bili domaćini starogrčkih sportskih igara. Zahvaljujući popularnosti sporta u današnje vrijeme i poznavanju sportskog rječnika, ove poruke su razumljive, svježe i značajne i za nas danas.

Na početku svog kratkog govora Pavao kaže: “Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan dobiva nagradu!” (1.Korinćanima 9, 24) Kad ovo pročitamo, obuzme nas osjećaj zadovoljstva i sigurnosti jer — znajući da Pavao ovdje uspoređuje trčanje s kršćanskim životom — naslućujemo kako, za razliku od sporta, u kršćanstvu svi mogu biti nagrađeni. I to je točno! Ali često previdimo kratku rečenicu koja slijedi: “Tako trčite da je odnesete!” Za Pavla očito nije svejedno kako se trči. Treba trčati tako — da se nagrada odnese. Čini se da ovdje ne važi ona izreka koju svi volimo: “Važno je sudjelovati…” Prema Pavlu, nije važno samo sudjelovati; važno je trčati tako da odnesemo nagradu.

Danas je i previše kršćana koji samo sudjeluju u kršćanstvu, lagano trčkarajući, možda za Božić, Uskrs ili neki drugi blagdan. Misle da je dovoljno biti rođen u kršćanskoj obitelji, društvu ili određenoj Crkvi, obavljati zadanu tradiciju — i nagrada je osigurana. Pavao govori o sportašima koji se strastveno trude, do krajnjih granica, koji se zalažu i odriču kako bi došli do svojega pobjedničkog vijenca. Očito je to primjer i za kršćane.

“Svaki se natjecatelj uzdržava u svim stvarima. Oni da dobiju raspadljivi vijenac, a mi neraspadljivi” (1.Korinćanima 9,25) — nastavlja Pavao služeći se primjerom sportaša da bi razvio misao o kršćanskoj uzdržljivosti. U svojim pripremama oni se odriču mnogočega kako ih ništa ne bi omelo u postizanju velikoga cilja. Za sportaše je to medalja, pehar i raspadljiv vijenac, a za kršćane je to uskrsnuće, vječni život s Isusom, dakle neraspadljiv vijenac. Ali i kršćani se moraju uzdržavati od mnogih kušnji koje ih ometaju u njihovoj utrci.

Apostol Pavao se zatim ponovno služi sportskim rječnikom trčanja i šakačkog nadmetanja iz starogrčkih sportskih igara: “Ja stoga tako trčim, ne kao u nepouzdano; tako dajem udarce, ne kao onaj koji mlati vjetar.” (1. Korinćanima 9, 26) Drugim riječima, on ne trči tako da se ne zna kamo trči, niti udara u prazno. Pavao to kaže zato što je primijetio dvostranost Korinćana, koji su svim srcem težili za zemaljskim vrijednostima i uživanjima, a pričali su o nebeskim. Zato je njihovo kršćansko trčanje išlo u pogrešnom smjeru, a njihovo vjersko pričanje bilo je kao da “mlate vjetar” ili, kako bi to narod rekao, “praznu slamu”. Može li se to dogoditi i nama danas?

Na kraju svog kratkog govora, da bi pokazao primjer, Pavao kaže: “Naprotiv, ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da sam ne budem odbačen pošto sam drugima propovijedao.” (1. Korinćanima 9, 27) Za riječ odbačen Pavao koristi grčku riječ adokimus, koja se upotrebljavala za diskvalifikaciju sportaša na igrama. On nipošto ne želi biti diskvalificiran iz Neba i vječnog života, već kaže: “Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni Sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli Njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,8)

Točno je, Bog može dati pobjedu svima, ali pitanje je: Što mi želimo, kako trčimo i koju trku trčimo?

Darko Kovačević

Podijeli