““Nećemo, braćo, da ostanete u neznanju o umrlima, da se ne žalostite poput ostalih koji nemaju nade.”“ (1. Solunjanima 4,13)
Onima koji pate rekla bih: ne bojte se, jer je velika nada koju osvjetljava jutro uskrsnuća. Voda koju ste pili bila je gorka, kao što je voda u Meribi bila djeci Izraelovoj u pustinji, ali je Isus svojom ljubavlju može pretvoriti u slatku. …
Bog je osigurao melem za svaku ranu. Postoji balzam u Gileadu, postoji Liječnik. Hoćete li sada kao nikada prije proučavati Bibliju? Tražite od Gospodina mudrost u svakom trenutku opasnosti. U svakoj nevolji molite se Isusu da vam pokaže put iz vaših teškoća i tada će vam oči biti otvorene da prepoznate lijek i da na svoj slučaj primijenite obećanja o izlječenju zapisana u Njegovoj Riječi. Na taj vas način neprijatelj neće moći povesti u žalost i nevjerstvo, već ćete umjesto toga steći vjeru, nadu i hrabrost u Gospodinu. Sveti Duh će vam dati jasnu pronicavost da možete razaznati i prisvojiti svaki blagoslov koji će djelovati kao protuotrov za tugu, kao balzam iscjeljenja za svaki nagovještaj gorčine koji bi se mogao naći na vašim usnama. Svaki nagovještaj gorčine bit će pomiješan s Isusovom ljubavlju, i umjesto da se žalite na gorčinu, shvatit ćete da su Isusova ljubav i milost tako pomiješane s tugom da su je pretvorile u prigušenu, svetu, blagoslovljenu radost.
Dok je Henry White, naš najstariji sin, ležao na samrtničkoj postelji, rekao je: ““Krevet boli je dragocjeno mjesto kad smo u Isusovoj prisutnosti.”“ Kad god smo primorani da ispijemo gorku čašu, okrenimo se od gorkog prema dragocjenom i svijetlom. U nevolji i patnji milost može dati ljudskoj duši sigurnost i, dok stojimo pokraj samrtničke postelje i zapažamo kako kršćanin podnosi patnju i prolazi kroz dolinu smrti, iz toga prikupljamo snagu … i ne padamo niti smo obeshrabreni u vođenju duša Isusu. (2SM 273,274)