Kultura i drustvo

U potrazi za izgubljenom istinom

Dva su se čovjeka posvadila. Kako bi razriješili svađu, odoše kod suca, sufijskog mudraca [1], da im presudi. Prvi je progovorio podnositelj tužbe. Bio je toliko uvjerljiv i blagoglagoljiv da mu je sudac na koncu odobravao: “Točno, u pravu si!”.

Čuvši to, branjenik se pobuni i reče: “Samo malo, časni suče, niste ni čuli moju obranu”. Sudac mu dopusti govoriti, a ovaj to tako dobro učini, da je sudac opet klimao glavom u znak odobravanja: “Točno, u pravu si!”

Kad je to čuo sudski zapisničar, ustade i ljutito reče: “Ali ne mogu obojica biti u pravu!”. Na to mu sudac reče: “Točno, u pravu si!”

Ovaj anegdotalni mudrac-sufist samo je primjer današnje sveopće relativizacije istine, globalne pojave da su svi u pravu i da, samim time, prav’ za prav’, nitko nije u pravu. To je pojava koja je prisutna i među deklariranim ateistima i agnosticima, kao i među kršćanima (deklariranim, barem). Potvrđuje to opsežni i autoritativni izvještaj Georga Barne iz 1991., koji je, istražujući vjerovanja Amerikanaca, došao do sljedećih zanimljivih i uznemirujućih spoznaja:
• Dok se, s jedne strane, 74% Amerikanaca slaže s tvrdnjom “Postoji samo jedan Bog, koji je svet i savršen, koji je stvorio svijet i njime danas upravlja”, s druge pak strane, 65% ispitanika slaže se i s tvrdnjom: “Ne postoji apsolutna istina”.
• Samo 28% anketiranih odgovorilo je da se potpuno slaže s tvrdnjom da postoji apsolutna istina. Kod ispitanika koji su se izjasnili kao evanđeoski (“nanovo rođeni”) kršćani, ovaj postotak je čak i niži – svega 23%! Dakle, čak 77% tzv. konzervativnih kršćana ne podržavaju apsolutnu istinu.

Logično slijedi da na pitanja poput Postoji li Bog?, Je li Biblija Božja riječ?, Je li Isus bio Bogočovjek koji je umro za spas svijeta? i slično odgovor ove velike skupine američkih kršćana jednostavno glasi: “Ne znam, možda”. Iako mi nije poznato neko slično istraživanje u Europi, mnijenja sam da bi rezultati bili još “zanimljiviji” (tj. porazniji).

Glavna parola ovoga vremena jest otrcana (pseudo)filozofska fraza: “Sve je relativno!”. Ili, kako to izražava suvremeni postmoderni mislilac Stanley Fish: “U pravu si, ako tako misliš”. Ono što je istina za tebe, ne mora biti istina za mene, to je više pitanje osobnog ukusa, a de gustibus [2] se ne raspravlja.


Korijeni relativizma

Nije do ove poplave relativizma došlo tek tako, niti je to samo posljedica sveprožimajuće svjetovnosti. Jer, i svjetovni su mislioci pokušavali kroz marksizam, darvinizam i ine –izme doći do nekakve “apsolutne istine” o svijetu i čovjeku. Relativizam istine nastao je kao posljedica nekoliko činitelja:

U današnjem svijetu komunikacija ljudi su znatno svjesniji nego prije postojanja drugih i drugačijih ideja, religija i filozofija. Nekada je svijet prosječnoga čovjeka bio bipolarno podijeljen na “naše” i “njihove”, tako da je bilo sasvim “jasno” kako su “naši” potpuno u pravu, dok su “njihovi” potpuno u krivu. Sada kada su dostupne tolike mnoge raznolike opcije, teško je izgraditi svijest o potpunoj istini i potpunoj laži. U svijest današnjeg čovjeka nahrupilo je putem medija toliko puno različitih ideja da u toj gustoj šumi više nitko ništa ne vidi jasno.

Drugi, možda i dublji razlog nestanka apsolutne istine, jest što se u povijesti svaki pokušaj da se uspostavi apsolutna istina obilato služio nasiljem. Srednjovjekovni su kršćani vjerovali u jednu i svetu istinu i u njezino ime inkvizicijski revno progonili sve heretike. Građanska revolucija u Francuskoj, koja je počivala na apsolutnoj istini o neotuđivosti ljudskih prava, završila je u teroru i giljotiniranju dvjesto tisuća ljudi. I komunistička je apsolutna istina donijela isto tako silu i progonstvo, a još su gori pokolj priredili zastupnici fašističke apsolutne “istine”. Kako zapaža suvremeni mislilac Allan Bloom: “Proučavanje povijesti i kulture uči da je cijeli svijet bio lud u prošlosti; ljudi su uvijek mislili da su u pravu i to je vodilo ratovima, progonima, ropstvu, ksenofobiji, rasizmu i šovinizmu. Nije stvar u tome da se isprave greške i bude istinski u pravu; stvar je u tome da uopće ne mislite kako ste u pravu.” Suvremenom čovjeku svako zauzimanje za jednu jedincatu i apsolutnu istinu miriše na zlo i nasilje. Uostalom, sami se zapitajte kakve vam asocijacije pobuđuje riječ apsolutizam?


Kršćanski lijek za relativizam

Iako bi se još moglo prozboriti o uzrocima nastanka relativizma, mnogo je važnije odgovoriti na pitanje kako se kršćani trebaju odnositi prema ovoj suvremenoj pojavi.

S jedne strane, ne možemo dopustiti da se velike i ključne istine kršćanstva (Bog, Biblija, Isus, itd.) ikako dovedu u sumnju i relativiziraju kao više-manje vjerojatne. Držimo da su te istine spasonosne i da se njihovim gubljenjem ili umanjivanjem ruši svaki smisao kršćanstva.

S druge, pak, strane, kršćansko zauzimanje za apsolutnu istinu u Kristu mora biti energično, ali nenametljivo i nenasilno. Može li se ovo postići, znajući kako je u čovjekovoj naravi da se lati i nasilja kadgod mu se učini da nema drugih sredstava u obrani istine?

Značenje istine
Na ovome mjestu treba objasniti što za kršćane znači ova sveta riječ istina. U Novom zavjetu Isus Krist osobno vrlo jasno definira istinu: “Ja sam … istina” (Ivan 14,6). Sasvim suprotno od našeg uvriježenog načina razmišljanja, istina nijenešto, neki iskaz o realnosti, nego netko, osoba, tj. Bog. Stoga je Pilatovo pitanje što je istina? (Ivan 18.38) u korijenu pogrešno, jer se treba pitati tko je istina.

što to, zapravo, znači? Za kršćane rasprava o istini ne završava samo na raspravi o činjenicama. Činjenice da Bog postoji, da je Isus utjelovljenje Boga Sina, koji je umro za naše spasenje jesu točne i nepobitne, ali prava istina jest Bog, odnosno Isus osobno. Jer, dok nam činjenice samo svjedoče o Božjem spasonosnom djelovanju, Isus jeste to Božje spasonosno djelovanje.

Drugim riječima, istina ne vrijedi puno ako je samo riječ, a ne i utjelovljena Riječ, odnosno djelo spasenja. Biti istinit znači ne samo govoriti kao Isus, negobiti kao Isus, posvetiti se spasenju bližnjeg i ljubiti neprijatelje. Kršćani koji samo ističu istinita kršćanska učenja, a sami ih ne slijede, ovome svijetu zapravo nude laž. Govoriti, primjerice, o Božjoj ljubavi, a sam ne pokazati ovu ljubav na djelu, znači jednostavno lagati, još i gore lagati nego da kažemo kako Bog nije ljubav. Jer svojim djelima lišenim ljubavi mi ne samo da poričemo kako Bog jeste ljubav, nego od ove vrhunske istine pravimo lakrdiju, nebitnu teološku frazu. Usuđujem se reći da su upravo kršćani, svojim samoproturječnim odnosom spram istine, koju su ispovijedali, ali ne i živjeli, bili glavnim izvorom rađanja i bujanja relativizma. Gledajući njihov odnos prema Istini, nekršćani su pojmili istinu kao nešto što i jeste i nije, ovisno o tome kako kome kada godi. Uostalom, sociološki je više nego jasno da je nonšalantni odnos prema istini (kao što smo vidjeli i u gornjoj anketi) najjači upravo u Kršćanskom civilizacijskome krugu.

Stoga se današnji kršćani ne trebaju posvetiti pobijanju relativizma i drugačijih pogleda na stvarnost, nego vlastitom istinitom življenju. Kada to postane vidljivo u njihovom zajedništvu, u Crkvi, svijet će mnogo lakše prepoznati da – iako i u drugim idejama ima dobrih, pametnih i poučnih stvari – istina koja je Krist jedina s pravom nosi naziv prave, vječne i apsolutne Istine.

Željko Porobija
(Znaci vremena 3/2004, Zagreb)

    • [1] Drevni islamski mudrac.

  • [2] Lat. “o ukusima“.
Podijeli