„Žena mu reče: ’Gospodine, daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo zahvaćati!’“ (Ivan 5,15)
Zaprepaštena Njegovim riječima, žena je stavila svoj vrč na zdenac, zaboravila na strančevu žeđ i Njegov zahtjev da Mu dâ vode da pije, zaboravila je zašto je uopće došla na zdenac, zbunila se u svojoj iskrenoj želji da čuje svaku riječ. …
Isus je sada naglo promijenio temu razgovora i zatražio od žene da pozove svojega muža. Ona je odgovorila: „’Ja nemam muža.’ … ’Dobro si rekla: Nemam muža – nastavi Isus – jer si imala pet muževa, a onaj koga sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.’“ (Ivan 4,17.19)
Kada se prošlost njezinog života rasprostrla pred njom, žena je zadrhtala. Probudilo se osvjedočenje u grijeh. Rekla je: „Gospodine, vidim da si prorok.“ (redak 19) I onda, da bi promijenila temu razgovora i prešla na neku drugu, pokušala je navesti Krista na predmet spora između njihove dvije vjerske zajednice. …
Osvjedočenje Svetim Duhom zahvatilo je srce ove Samarijanke. … Nijedno učenje koje je dotada čula nije tako pokrenulo njezinu moralnu narav i učinilo je tako svjesnom njezine najveće potrebe. …
Krist je čitao ispod površine pa je ženi Samarijanki prikazao žeđ njezine duše, koju voda sa zdenca u Siharu nikada nije mogla ugasiti. …
Prirodna žeđ Samarijanke navela ju je da osjeti žeđ duše za vodom života. …
Zaboravljajući zašto je došla na zdenac, žena je ostavila svoj vrč i otišla u grad govoreći svima koje je srela: „Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?“ (redak 29)
Zemaljske čatrnje često će se isprazniti, njihove rezerve će isušiti; ali u Kristu je izvor žive vode iz kojega možemo stalno crpsti. … Nema opasnosti da ćemo iscrpiti njezine zalihe, jer je Krist nepresušni izvor istine. On je Izvor žive vode još od Adamovog pada u grijeh. On kaže: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije.“ (Ivan 7,38) „A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.“ (Ivan 4,14) (Signs of the Times, 22. travnja 1897.)