Usmenom riječju

16. 01. 2017.

“Adam poživje u svemu devet stotina i trideset godina. Potom umrije.” (Postanak 5,5)
“Adamov život bio je ispunjen tugom, poniženjem i neprestanim kajanjem. Dok je poučavao djecu i unuke o strahu Gospodnjem, često je bio oštro ukoravan zbog grijeha koji je njegovim potomcima donio veliki jad i bijedu. Kada je napustio prelijepi Edenski vrt, užasavala ga je misao da mora umrijeti. Gledao je na smrt kao na strašnu nesreću. … Najoštrije je sam sebe prekoravao zbog svojeg prvog velikog prijestupa. Molio je Boga za oprost pozivajući se na obećanu Žrtvu. Duboko je osjećao Božji gnjev zbog grijeha koji je počinio u raju. Bio je svjedok opće pokvarenosti koja je na kraju nagnala Boga da stanovnike Zemlje uništi potopom. Iako mu se smrtna kazna koju je proglasio njegov Stvoritelj činila strašnom u početku, nakon nekoliko stotina godina smatrao ju je pravednom i milostivom jer je okončavala nesretan život. Kada je Adam ugledao prve znakove propadanja u lišću koje opada i cvijeću koje vene, žalio je više nego što ljudi sada žale za svojim mrtvima. Uvenulo cvijeće nije toliko bilo uzrok boli zato što je bilo nježno i osjetljivo; ali kada je visoko i veličanstveno drveće odbacilo suho lišće, pred njim se pojavila slika općeg propadanja prelijepe prirode, koju je Bog stvorio na posebnu korist čovjeku. Svojoj djeci, i djeci njihove djece, sve do devetog naraštaja, Adam je u pojedinosti opisivao savršenstvo edenskog doma kao i svoj pad i strašne posljedice. … Objavio im je da će grijeh biti kažnjen u kakvom god obliku postojao; i molio ih je da slušaju Boga koji će s njima milostivo postupati ako budu njegovali ljubav prema Njemu i strah Gospodnji. Adamu je bilo naloženo da svoje potomke uči strahu Gospodnjem i da ih svojim primjerom poniznosti i poslušnosti potakne da cijene žrtve koje su prikazivale Spasitelja koji je trebao doći. Adam je brižno njegovao ono što mu je Bog otkrio, i to je usmenim putem prenosio svojoj djeci i djeci svoje djece. Na ovaj se način sačuvalo znanje o Bogu.” (The Signs of the Times, 6. veljače 1879.)