Priroda i njen Stvoritelj

Uspjeh darvinizma

Ovaj članak nastaje iz nasušne etičke potrebe da se otvoreno progovori o jednoj problematičnoj predodžbi koja je danas u temelju cjelokupne znanosti i obrazovanja, a tiče se
darvinističke teorije evolucije. Da se razumijemo, ovdje neću propitivati sve znanstvene ideje i činjenice koje darvinizam nudi (što je zadaća znanstvenika), nego “samo” ključnu percepciju da je Darwinova teorija prihvaćena isključivo zbog njezine “očevidne istinitosti”.

Priča s kojom se želim sučeliti iz čisto etičkih razloga utvrđivanja činjenica otprilike glasi ovako: Darwin je pukom snagom znanstvenih argumenata razbio sve protuargumente kritičara i dokazao istinitost teorije koju otada prihvaćaju svi školovani znanstvenici, osim šačice vjerskih fanatika. Ovdje ću raspraviti tri glavne teze ove bajkovite priče:
1. Uspjeh darvinizma zasnovan je na isključivom korištenju znanstvenih dokaza
2. Teoriju prihvaćaju svi pravi znanstvenici
3. Istinitost je teorije nesumnjivo dokazana

Dakako, ovaj članak je samo povod daljoj raspravi, a ne i posljednja riječ o temi.

Čisto znanstveni dokazi
Nedavno objavljena knjiga Janet Brown Charles Darwin: Moć mjesta (The Power of Place), demitologizira predodžbu kako je Darwin uspio samo zbog svojih “neoborivih dokaza”. Knjiga pokazuje kako su se Darwin i pristaše itekako bavili agresivnom kampanjom kojom su pokušavali proširiti svoja uvjerenja. Čim je izdao svoje Podrijetlo vrsta, Darwin je odmah počeo slati primjerke knjige najutjecajnijim ljudima svojeg vremena. Pritom je zanemario dobar običaj da prve primjerke pošalje ljudima koji su mu pomogli u njegovim istraživanjima. Tako je unaprijed razoružao svoje kritičare, jer, kako Janet Brown primjećuje, teško je napasti autora koji vam je poslao svoju potpisanu knjigu, praćenu ljubaznim pismom. Darwin je organizirao svoje istomišljenike i oni su uskoro otkupili poznati znanstveni časopis onog vremena (Natural History Review) preko kojega su širili evolucionističke ideje. Uspostavili su srdačne odnose s odabranim britanskim izdavačima, kako bi pospješili objavljivanje svojih knjiga namijenjenih znanstvenicima i običnim ljudima. Darwin je osobno prikupljao sve spise objavljene o njemu – na koncu je to bila kolekcija od nekih dvije tisuće članaka. Negativne su ga kritike znale poprilično uzrujati (te je, prema svjedočanstvima, znao zbog njih dobiti ozbiljne zdravstvene tegobe), dok je pozitivne prikaze nastojao što više proširiti. Katkad je platio i iz vlastitog džepa kako bi se spisi što su ga podupirali objavili kao zasebni separati ili knjižice. Pred kraj Darwinovog života, ova skupina njegovih istomišljenika, koja je djelovala timski uvježbano, razvila je utjecajnu mrežu u svim značajnim institucijama, od parlamenta do Crkve i raznih sveučilišta. Protivnici evolucionizma, kako prikazuje Janet Brown, ni izbliza nisu bili ovako organizirani i utjecajni. I barem dio razloga prihvaćenosti darvinizma nalazi se u ovoj jakoj promidžbi darvinističkih ideja.

Opća prihvaćenost teorije
Ova zakulisna povijest širenja teorije evolucije ne čudi nikoga tko shvaća koliko iracionalnosti često nalazimo iza paravana “prave znanosti”. Znanstvenike, dakako, ne treba gledati kao na naivne ovce, ali ni kao čiste umove, lišene svake ljudske ranjivosti i pogrešivosti. Ipak, oni imaju uvida u činjenice i njihovi se rezultati, do kojih dolaze razvijenim metodama, ne mogu tek tako odbaciti. Zato je zanimljivo vidjeti koliko uglednih znanstvenika i intelektualaca ima problema s teorijom evolucije. Ovdje govorimo o onim znanstvenicima koji se nisu deklarirali kao vjernici, nego pokušavaju o svemu raspraviti bez predrasuda. Otrežnjujuća je (već dvadeset godina stara) tvrdnja australskog biologa Michael Dentona: “Tijekom prošloga stoljeća uvijek je postojala značajna manjina prvorazrednih biologa koje se nikad nije moglo navesti da prihvate valjanost darvinističkih tvrdnji. Točnije, broj biologa koji su izrazili neki stupanj razočaranja praktički je beskonačan.”

Mnogi znanstvenici koji načelno prihvaćaju teoriju evolucije zapadaju u probleme kad je trebaju primijeniti u područjima svoje ekspertize. Tako je nedavno i uvaženi paleontolog Eldredge izrazio sumnju u dokazanost darvinističkih pretpostavki. On se i dalje izjašnjava kao evolucionist, premda priznaje da u svojem području nije našao dokaze za teoriju koju deklarativno priznaje. Mislioci koji zapažaju sve više slučajeva ovakvih “pravovjernih heretika” evolucije, objašnjavaju da mnogi znanstvenici nisu spremni javno dovesti u pitanje sam darvinizam. Njihov je strah, tvrdi teoretičar znanosti Phillip E. Johnson, više političke nego znanstvene naravi: “Oni strahuju da bi odbacivanje darvinizma moglo dovesti na vlast vjerske fanatike koji bi zatvorili pristup novčanim fondovima.”

Dokazanost teorije
Kada jedan svjetski ugledni intelektualac kao što je američki lingvist Noam Chomsky dovede u pitanje evolucijsko objašnjenje ljudskog jezika, jer je sposobnost govora praktički neobjašnjiva postupnim promjenama, onda bi se takav stav trebao uzeti kao ozbiljan prigovor darvinizmu.

No, najodaniji evolucionisti, poput Richarda Dawkinsa, uopće i ne priznaju mogućnost pogreške u njihovoj teoriji. Jer, tvrde oni, nema alternative. Zapravo, ima ih, ali su potpuno neprihvatljive. Prva je alternativa postojanje Boga, o čemu evolucionisti ne žele ni čuti, jer je izvan znanosti. Druga je mogućnost čisti slučaj, no to im je neprihvatljivo jer se ne nudi nikakvo objašnjenje. Darvinizam se jednostavno smatra neupitno istinitim, koliko god da je neka evolucionistička objašnjenja teško uopće i zamisliti, a nekmoli potvrditi. Ovakvo ustrajavanje na istinitosti teorije unatoč svim problemima ju jednostavno čini metafizičkomkonstrukcijom, koju onda nije moguće dokazati ili opovrgnuti, te se jedino može prihvatiti vjerom.

Zato je u pravu L. Harrison Matthews kada u svojem uvodu DarwinovogPodrijetla vrsta (izdanje 1972.; zanimljivo je kakvi se sve citati nalazi u predgovoru Darwinovog ključnog djela) kaže: “Vjerovanje u teoriju evolucije stoga se može usporediti s vjerovanjem u posebno stvaranje – za oba koncepta vjernici znaju da su istiniti, ali nitko od njih, dosad, nije to mogao dokazati.” Treba ipak dodati ovom mišljenju da oni koji vjeruju u stvaranje priznaju da su vjernici, dok oni koji vjeruju u evoluciju misle kako to uopće nije vjera.

Za potpuniju sliku o dokazanosti teorije evolucije bila bi potrebna barem jedna podeblja
knjiga. Ipak, dodajmo još dva zanimljiva citata suvremenih znanstvenika:

“Postojeće filogenetske hipoteze o ljudskoj evoluciji, temeljene na lubanjama i kostima, ne mogu biti pouzdane.” (M. Collard i B. Wood u Proceedings of the National Academy of Sciences, 2000.)

“Fosilni dokazi evolutivne povijesti čovjeka nepotpuni su i otvoreni različitim tumačenjima.
Fosilnih dokaza evolucije čimpanze uopće nema.” (Henry Gee u časopisuNature, 2001.).

Umjesto zaključka – poziv na osobnu provjeru
Ne bih volio da ovaj članak završi mojim zaključcima, nego pozivam sve strpljive čitatelje da malo i sami provjere ovo o čemu smo pisali pomoću dva jednostavna testa, koji ne zahtijevaju preveliko akademsko znanje.

Prvi test: Pronađite negdašnje školske udžbenike iz biologije (stare kojih tridesetak godina), pa ih usporedite s današnjim. Zahtijeva to podosta strpljenja, ali se trud svakako isplati jer ćete vidjeti koliko je “dokazanih” tvrdnji, koje su negdašnji učenici (možda i vi među njima) nekad morali znati napamet, izbačeno iz današnjih udžbenika. Možda pronađete tzv. Haeckelov zakon (Haeckel je bio Darwinov suvremenik i poznanik, gorljivi propovjednik darvinizma u Njemačkoj) koji je glasio: Ontogeneza je rekapitulacija filogeneze. Drugim riječima, beba u utrobi majke prolazi sve faze koje je ljudski rod prošao u evoluciji (od jednostaničnog organizma, preko ribe i majmuna, između ostalog). Morala se ta komplicirana fraza učiti napamet još u osnovnoj školi, iako, kako je to nedavno ustvrdio dr. Jonathan Wells, biolozi već stotinu godina znaju da je Haeckel opravdavao svoju teoriju lažnim prikazima ploda u utrobi. Danas nitko ne prihvaća ovaj svojedobno javno naučavani “zakon”, a mi se samo ostajemo u čudu pitati kako to da se on uopće toliko dugo održao u školskim programima.

Ili, pogledajte muzej krapinskog čovjeka i rekonstrukciju izgleda neandertalca. Potom je usporedite sa suvremenim rekonstrukcijama (jedna je nedavno objavljena u novinama), pa ćete vidjeti kroz kolike je promjene prošla negdašnja znanstvena “istina”. Vidjet ćete kako je u ranijim prikazima krapinski pračovjek prikazivan kao polumajmun, dok ga današnji znanstvenici prikazuju kao potpuno ljudsko stvorenje (zapitajte se kako su negdašnji znanstvenici na osnovi kostiju zaključili da je neandertalac bio potpuno dlakav).

Onda si postavite ovakva pitanja: Kako je bilo moguće da se čak u školama naučava nešto za što su znanstvenici znali da nije istina? Zašto bezuvjetno prihvatiti teoriju koja je imala ovakve pogreške u svojoj povijesti? itd. Teško da ćete i na jedno od ovih i sličnih pitanja odgovoriti čisto znanstveno, jer se pravi razlozi za planetarnu prihvaćenost darvinizma nalaze negdje izvan granica egzaktnih i objektivnih znanosti.

Željko Porobija

(Preuzeto iz časopisa Znaci vremena, 3/2005, Zagreb)

Podijeli