Jutarnji stih

Veće bogatstvo

“Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na (obećanu)
nagradu.” (Hebrejima 11,26) “Mojsije je bio obrazovan čovjek. Stekao je dobro obrazovanje u egipatskim školama, ali to nije bilo jedino iskustvo koje će ga pripremiti za njegovo životno djelo. Prema Božjoj providnosti, on se trebao naučiti strpljenju, svladavati žestinu svojih osjećaja. U školi samoodricanja i nevolja trebao je primiti odgoj koji će za njega biti od najvećeg značenja. Ove teškoće pripremile su ga da pokaže očinsku brigu prema svima kojima je bila potrebna pomoć. Nikakvo znanje, nikakva učenost, nikakva govornička vještina nisu mogli biti zamjena za ovakvo iskustvo stečeno u teškoćama, potrebno onome koji se trebao brinuti o dušama za koje je morao položiti račun. Radeći posao skromnog pastira, odričući se sebe i brinući se za stado koje mu je bilo povjereno, trebao se osposobiti za najuzvišeniji zadatak koji je ikada bio povjeren smrtniku, postati pastir Gospodnjeg stada. Oni koji se boje Boga u ovom svijetu moraju biti povezani s Njim. Krist je najsavršeniji Učitelj kojega je ovaj svijet ikada upoznao. Mojsiju je bila dragocjenija mudrost i znanje od Njega nego sve egipatsko znanje. … Mojsijeva vjera omogućila mu je da vidi ono što se ne vidi, što je vječno. Napustio je blistave privlačnosti dvorskog života zato što je njime vladao grijeh. Žrtve koje je Mojsije podnio zapravo nisu bile žrtve. Odrekao se sadašnjeg, prividnog, laskavog dobra radi sigurnog, uzvišenog, neprolaznog dobra. Mojsije je podnio sramotu radi Krista, smatrajući tu sramotu većim bogatstvom od svih egipatskih blaga. Vjerovao je u ono što je Bog rekao i nikakva poniženja od strane ovoga svijeta nisu ga mogla navesti da se odrekne svojeg ispravnog puta. Hodao je Zemljom kao slobodno Božje biće. … Usmjerio je pogled na ono što se ne vidi i nije oklijevao. Njega je privlačila nagrada koja ga na kraju čeka, a koja i nas treba privući. Održavao je prisnu zajednicu s Bogom.” (Testimonies for the Church, sv. 4, str. 343—345)


Komentiraj