„… i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama.“ (Matej 11,29)
Krist je začetnik svake istine. Svaka blistava zamisao, svaka mudra ideja, svaka ljudska sposobnost i talent, sve je to dar od Krista. On nije pozajmio nijednu novu ideju od ljudskog roda jer je u Njemu začetak svega. Međutim, kada je došao na Zemlju, zatekao je sjajne dragulje istine koje je povjerio ljudskom rodu kako se jedva naziru pod naslagama praznovjerja i predaja. Istine od najvećeg značenja bile su stavljene u okvir zablude da bi poslužile ciljevima velikog varalice. Ljudska mišljenja, najpopularnija stajališta ljudi bila su uglačana da izgledaju kao istina i prikazivana kao istinski dragulji Neba, dostojni pozornosti i poštovanja. Međutim, Krist je uklonio pogrešne teorije svake vrste. Nitko osim Otkupitelja svijeta nema snagu prikazati istinu u njezinoj iskonskoj neporočnosti, očišćenu od zabluda koje je Sotona unio da sakrije njezinu nebesku ljepotu.
Neke od istina koje je Krist izgovorio bile su poznate narodu. Ljudi su ih slušali s usana svećenika, glavara i učenih ljudi; ali usprkos svemu, to su bile Kristove misli. On ih je povjerio vjernim ljudima kao svoj zalog da ih prenesu svijetu. U svakoj prigodi On je objavljivao određenu istinu koju je smatrao prikladnom za potrebe svojih slušatelja, bez obzira na to je li već bila poznata ili nije.
Kristova je zadaća bila da istinu koja je narodu bila potrebna odvoji od zablude i iznese bez praznovjernih naslaga svijeta, da bi je narod mogao prihvatiti sa svim njezinim istinskim i vječnim vrijednostima. On je razgonio maglu sumnje da bi se istina mogla pokazati, slao je jasne zrake svjetla u tamu ljudskih srca. Objavljivao je istinu kao jasnu suprotnost zabludi kako bi se pred ljudima mogla pojaviti kao istina. Međutim, kako su rijetki bili oni koji su cijenili vrijednost Kristovog rada! Kako je i u naše dane malo onih koji imaju jasno razumijevanje dragocjenih pouka koje je On upućivao svojim učenicima!
On je dokazao da je Put, Istina i Život. Nastojao je odvojiti ljude od prolaznih zadovoljstava ovog života i usmjeriti ih prema nevidljivim i vječnim stvarnostima. Prihvaćanje nebeskih stvarnosti ne onesposobljava muškarce i žene za dužnosti ovoga života, već ih umjesto toga čini još uspješnijima i vjernijima. (Review and Herald, 7. siječnja 1890.)