Jutarnji stih

Veliko pomirenje

“Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)

Adam je, u svojoj bezgrešnosti, uživao u izravnom zajedništvu sa svojim Stvoriteljem; ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka i samo je pomirenje u Kristu moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao komunicirati s njim kroz Krista i anđele.

Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u povijesti čovječanstva, od trenutka kad je u Edenu izrečena božanska presuda, do potopa i sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Kristove žrtve biti dostatna za spasenje cijeloga svijeta. Broj zločina će se tijekom sljedećih naraštaja povećati, a prokletstvo grijeha će sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i Zemlju. Prokletstvo grijeha skratit će ljudski vijek, oslabiti čovjekovo tjelesno zdravlje, izdržljivost i moralnu i umnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje apetitu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak će se Krist, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, i dalje zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke sakriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji Mu vjerom prilaze. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopćeg bezakonja.

Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grešnoj rasi usade istinu da je grijeh uzrok smrti. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život, i on je znao: da je bio poslušan Bogu, ljudske ili životinjske smrti ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, on je drhtao pri pomisli da će morati biti prolivena krv bezgrešnog Božjeg Janjeta. Divio se beskonačnoj dobroti koja će platiti ovakav otkup da spasi krivca. Zvijezda nade rasvjetljavala je mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši.

Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije mu samo trebao omogućiti pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i Njegovog Sina, i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. (Patrijarsi i proroci, str. 68,69)


Komentiraj