Jutarnji stih

Vjera mora biti praćena djelima

“I odgovorih kralju: ‘Ako je kralju po volji, i ako ti je mio sluga tvoj, pusti me da odem u Judeju, u grad grobova mojih otaca, da ga obnovim.’” (Nehemija 2,5)
Konačno, Nehemija više nije mogao prikrivati žalost koja je pritiskala njegovo srce. Neprospavane noći provedene u usrdnoj molitvi, dani ispunjeni brigom, tama sa sjenkom zadržane nade, ostavili su traga na njegovoj pojavi. Pronicavo oko vladara, naviknutog da ljubomorno štiti vlastitu sigurnost, naučilo je čitati izraze lica i uočavati pretvaranje. Vidjevši da nešto muči njegovog slugu, iznenada je upitao: “Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!” (Nehemija 2,2) Takvo pitanje izaziva bojazan kod onoga kome je upućeno. Zar se kralj neće razgnjeviti kad čuje da su dvorjaninove misli, dok je izvana angažiran u njegovoj službi, negdje daleko s njegovim napaćenim narodom? Neće li tu krivnju platiti? A njegov plan za obnovu Jeruzalema — neće li biti odbačen? “Ja se”, kaže on, “veoma uplaših” (Nehemija 2,2). Drhtavih usana i sa suzama u očima otkrio je razlog svoje tuge — grad u kojem su grobovi njegovih otaca leži opustošen, a vrata su mu spaljena. Njegove dirljive riječi pobudile su kraljevo suosjećanje ne izazivajući idolopokloničke predrasude. Njegovo sljedeće pitanje pružilo je Nehemiji priliku za kojom je dugo čeznuo: “Što, dakle, želiš?” Ali Božji čovjek nije odgovorio dok nije prvo zatražio pomoć od Onoga koji je viši od Artakserksa. “Zazvah”, kaže on, “Boga nebeskoga” (Nehemija 2,4). Tiha molitva koju je on onda uputio Bogu bila je ista ona koju je upućivao tjednima — da mu On dâ sreću u vezi s njegovim zahtjevom. I sada, ohrabrivši se pomišlju da ima Prijatelja, sveznajućeg i svemogućeg, koji će djelovati u njegovu korist, Božji čovjek je mirno iznio kralju svoju želju da bude oslobođen svoje službe na dvoru za neko vrijeme i da dobije dopuštenje da obnovi jeruzalemske ruševine i da taj grad ponovno učini jakim i sigurnim. Bilo je to pitanje od golemog značenja za hebrejski grad i narod. “I dade mi kralj,” kaže Nehemija, “jer dobrostiva ruka Boga moga bijaše nada mnom” (Nehemija 2,8). Dok je preklinjao Boga za pomoć, Nehemija nije sjedio prekriženih ruku smatrajući da nema više nikakve brige ni odgovornosti oko toga. S razboritošću dostojnom divljenja, on je nastavio s pripremama kako bi osigurao uspjeh tog pothvata. (Manuscript 58, 1903.)


Komentiraj