Razmišljali smo već neko vrijeme kako na koristan način provesti zimske blagdane. Ideja je bilo nekoliko, no nijedna nije bila dovoljna izazovna za provođenje, sve dok nismo susreli Tihomira Lipohara, direktora Adre Grčka. Predložio nam je volonterski posao u izbjegličkom kampu u grčkom gradu Kateriniju. Obzirom da Srednja škola u Maruševcu rado surađuje s Adrom i sudjeluje u humanitarnim projektima, odazvali smo se pozivu u suradnji s Odjelom za djecu i mladež Jadranske unije konferencija. Nekolicina srednjoškolaca i troje djelatnika te mladih iz Hrvatske oduševljeno je krenulo u Grčku, ostavljajući svoje obitelji, prijatelje i sve blagdanske proslave za sobom.
Stigavši u Grčku, pomalo sa zebnjom u srcu zbog uglavnom negativnih informacija iz medija, uputili smo se u sâm kamp. Sunčano vrijeme je sa svojih 20 stupnjeva krajem prosinca pokušavalo ugrijati naše zebnje i uljepšati naš prvi radni dan. Grčka vojska koja čuva kamp provela nas je da ga bolje upoznamo. Upoznali smo se s ostalim volonterima koji tamo rade i s Anom Josipović, djelatnicom Adre Grčka, koja je uz Tihomira Lipohara bila zadužena za naš boravak i rad u kampu. Prvi dan je prošao nekako birokratski — sastanci, razgovori, upoznavanja, i gotovo da nismo vidjeli stanovnike kampa. To nas je pomalo obeshrabrilo, ali i potaknulo na molitvu.
Sljedeći dani prolazili su prilično brzo i sve je nekako pomalo krenulo na dobro. Upoznali smo se sa stanovnicima kampa, organizirali kreativne radionice i igraonice za djecu i počeli s uređivanjem zajedničkog dnevnog boravka. Okrečili smo prostor, dio njega odvojili za dječji kutak te ga zajedno s djecom uljepšali. Odrasli i mladi iz kampa su nam se rado priključili i ličili zidove s nama. Poneki od njih su otkrili svoje skrivene darove. Ostatak prostora pretvoren je u malu kuhinju i praonicu rublja te u dnevni boravak s televizorom.
Većina izbjeglica dolazi iz Sirije i već više od godinu dana — ukoliko ne računamo njihovo putovanje do Grčke, koje je kod nekih trajalo mjesecima — žive u šatorima. Sirijci, ti inače vrlo društveni ljudi, su pomalo izgubili taj osjećaj. Život u šatoru svede čovjekove vještine na one za preživljavanje. Radovali smo se gledajući kako se dnevni boravak svakim danom sve više popunjava i kako se vraća inicijativa u ljude koji su izgubili sve što su imali i koji su prestali živjeti puninu života, nego samo pokušavaju preživjeti.
Kad smo završili s radovima, počeli smo organizirati kreativno provođenje slobodnog vremena, ne samo djeci, nego i mladima koji su u kampu bez roditelja. Neobično je kako čak i kod nas u Hrvatskoj davno zaboravljene igre ponovno postaju zanimljive te kako ih je korisno znati. No isto smo tako naučili kako jezik može biti prepreka za druženje i igranje čak i jednostavnih društvenih igara. Naši mladi su pokazali veliku želju, kreativnost i oduševljenje te dali sve od sebe kako bi poslijepodneva i rane večeri učinili što zanimljivijima. Kroz naša zajednička druženja dnevni boravak se svake večeri sve više punio, ne samo muškarcima, nego i njihovim ženama. Sprijateljivši se, čuli smo puno tužnih priča o njihovom bijegu, gubitku članova obitelji, razrušenim domovima i razdvojenosti od djece, roditelja, supružnika. Ovakve teške priče nas podsjete koliko nas je Bog blagoslovio i koliko mnogo imamo, no nažalost sve to podrazumijevamo kao nešto uobičajeno i zaboravljamo zahvaliti na tome.
Humanitarna organizacija Adra kroz svoje djelovanje u Grčkoj uz materijalnu pomoć, pokušava olakšati i isto tako uljepšati izbjeglicama život te ih na neki način potaknuti na kvalitetno provođenje slobodnog vremena i obogatiti njihov društveni život i ponovno probuditi njihove socijalne vještine. Naš volonterski rad trebao je doprinijeti tom području njihovog djelovanja.
Kako se vrijeme našeg boravka bližilo kraju, naši mladi volonteri su svakim danom željeli učiniti još više kako bi izbjeglicama uljepšali svakodnevicu. Ponekad smo zbog nedostatka vremena i mnogih programa morali ograničavati svoje oduševljenje, toliko nam je bilo lijepo što smo mogli biti u službi potrebitima.
Posebno nas se dojmila naša zadnja večer u kampu. Kad smo došli, primijetili smo neku neobičnu užurbanost, komešanje i aktivnost. Shvatili smo da gotovo cijeli kamp priprema posebnu večeru za nas kao znak zahvale za sve što smo učinili za njih. Umijesili su i ispekli oko 150 tankih sirijskih lepinja, ispekli nam falafel okruglice od slanutka i njihovih domaćih začina te nam napravili umake i punjenja koja su bila vrlo ukusna. Mnogi od njih su satima radili kako bi nas počastili. Srce nam je bilo puno. Podsjetili su nas na biblijsku priču o sirotoj udovici koja je u hramsku blagajnu dala sve što je imala. Tako su i naši prijatelji iz kampa dali sve što imaju kako bi nam izrazili svoju zahvalnost.
Radeći u crkvi i propovijedajući, često zaboravimo Isusovu izjavu: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,40) Mi možda nismo puno govorili o Bogu ili o biblijskim načelima tim ljudima, ali smo im pokazali da nam je stalo do njih, pokazali smo im svoju ljubav i koliko su nam vrijedni. Pokazali smo im da nisu samo izbjeglice, nego su prije svega Božja stvorenja, ljudi koji ne samo u našim, nego i u Božjim očima imaju posebnu vrijednost.
Zahvaljujemo Tihomiru Lipoharu te Adri Grčka i Adri Hrvatska na ovom posebnom iskustvu kojim smo obogatili naše živote. Potaknuli smo same sebe da se još više predamo humanitarnom radu, ali isto tako da se podsjetimo na bît našeg kršćanskog života i važnosti nesebičnog djelovanja.
Slavica Marčeta