Zašto toliko mnogo ljudi napušta Crkvu?

Čini se da nedostaje nešto središnje

Ime mu je bilo Mark — mladi Austrijanac u ranim dvadesetim godinama. Upoznao sam ga dok sam napuštao hram Hare Krišne u New Delhiju u Indiji. Putovao sam Indijom kako bih otkrio što privlači zapadnjačku mladež u istočnjački misticizam.

Ukrcao sam se u autobus prema središtu grada, a Mark, koji je također bio u hramu, ušao je i sjeo kraj mene. U lijevoj je ruci prebirao nisku budističkih molitvenih kuglica, dok je desnom prelistavao kartice s hinduističkim izrekama.

Tijekom razgovora upitao me što radim. “Ja sam kršćanski svećenik,” rekao sam.

Oči su mu zaiskrile i glas mu je postao vedriji: “Čitao sam Bibliju i volio sam Isusa.”

Postalo mi je zanimljivo: “Otkud ti u istočnjačkoj meditaciji?” pitao sam ga. “Je li to spojivo s Isusovim učenjima?”

Njegov odgovor me trgnuo. Rekao je: “Počeo sam ići u crkvu, i izgubio sam Isusa.”

Izgubio je Isusa u crkvi! Kako je to moguće? Da je Mark išao u Adventističku crkvu, bi li njegova novootkrivena ljubav prema Isusu bila njegovana, ili bi on postao statistički podatak od četrdeset i dva posto onih koji su napustili Adventističku crkvu u posljednjih pedeset ili više godina?

Jeff Parker, vođa Odjela mladih za Australiju, otkrio je na skupu o uključenosti mladih u 2018. godini da “oko šezdeset dva posto mladih koji pohađaju crkvu u Australiji odlaze prije tridesete godine”.¹

Istraživač Adventističke crkve Monte Sahlin ističe da rezultati istraživanja pokazuju kako uzrok članova koji odlaze iz Adventističke crkve ima manje veze s doktrinarnim neslaganjima, već “s problemima koje ljudi imaju u svojem osobnom životu”.²

Crkveni povjesničar David Trim navodi i da je glavni čimbenik “puzajući sekularizam ili posvjetovljenje” našeg svijeta.³

Ovo postavlja pitanje: Ako poznavanje našeg nauka ne održava članove tijekom osobnih kriza, ili ih ne utvrđuje protiv posvjetovljenja, nedostaje li nešto u našem učenju?

Kad je Lee Venden provodio programe oživljavanja među adventistima u Sjevernoj Americi, za članove koji već pohađaju crkvu, ustanovio je da manje od dvadeset i pet posto provodi bilo koje osobno vrijeme u svakodnevnom proučavanju Biblije i molitvi. Otkrio je i da većina nema sigurnost u spasenje i otvoreno priznaje da nemaju svakodnevni hod s Kristom. Njegovo je istraživanje također pokazalo da, iako oni koji pristupaju crkvi naš nauk vide kao biblijski, oni ne vide Isusa kao središte svakog od njih. Previše ljudi dolazi u crkvu, ali ne dolaze k Isusu.⁴

Mnogi članovi imaju duhovne borbe. Učili smo ih naš nauk, ali nekako ih nismo upoznali s Isusom.

Jedna studija o adventističkim milenijalcima (rođenima između 1980. i 2000. godine) koji još uvijek pohađaju crkvu, otkrila je da imaju negativniji pogled na Adventističku crkvu od općenito američkih milenijalaca o njihovim crkvama.⁵

Da je to slučaj, možemo vidjeti zašto je na sastanku na vrhu “O njegovanju i zadržavanju”, 2013. godine, preporučeno da “izgradnja nježnih i kristolikih odnosa ljubavi u mjesnim crkvama mora biti hitna potreba”.⁶

Još jedno istraživanje o osobama od osamnaest do trideset i pet godina koje su u crkvi, otkrilo je kako je manje od četvrtine njih uključeno u svakodnevno proučavanje Biblije, a gotovo tri četvrtine (73,5 posto) nema sigurnost u spasenje.⁷

Ako je to istina za većinu mladih koji su ostali u crkvi, što bi se moglo misliti za one koji su napustili crkvu?

Svjetovno društvo

To što je David Trim izjavio o “jezivoj sekularizaciji” našeg društva i pogubnih učinaka svega toga, osobito uz pomoć zabavnih medija, jest istina. Danas na Zapadu živimo u postkršćanskom društvu za koje je znakovit nedostatak smisla i svrhe. Istina je za ovaj naraštaj relativna. Odlučujući što je ispravno, ili pogrešno, pojedinac postaje svoj subjektivni autoritet. Ljudi žive lagodno i s kontradikcijama; profesija i praksa ne moraju se podudarati.

Izvještaj organizacije Barna Group iz 2018. slaže se za generaciju Z (rođeni između 1999. i 2015.): “Moralni relativizam u Americi postaje sve dublji. Jedna četvrtina generacije Z čvrsto se slaže s tim da se ono što je moralno ispravno, a što je pogrešno, s vremenom mijenja u društvu … (te da je) svaki pojedinac svoj moralni sudac. Samo trideset i četiri posto generacije Z slaže se da je ‘laganje moralno pogrešno’.”⁸

Da bismo to ilustrirali, Oxford Dictionaries je 2016. godine riječ “post-istina” proglasio riječju godine. Riječ označava stanje da emocije i osobna uvjerenja sudjeluju više u oblikovanju javnog mišljenja, nego objektivne činjenice. Prefiks “post” obično znači “nakon”, kao u riječi “poslijeratno”. U “post-istini” to znači da je istina “postala nevažna”. Casper Grathwohl, direktor proizvodnje u tvrtki Oxford Dictionaries smatra da bi “post-istina” mogla postati “jedna od ključnih riječi našeg doba”.⁹

Ovo je doba “lažnih vijesti”, “alternativnih činjenica”, “sukobljenih narativa”, kad “istina nije istina”.

Lažne vijesti, definirane kao “lažne, često senzacionalne, informacije koje se šire pod krinkom izvješćivanja o vijestima”, proglašene su od strane Collins Dictionary za riječ godine 2017.¹⁰

Barna Group je u svojem izvješću “Trendovi oblikovanja post-istinske ere” (9. siječnja 2018.), ustvrdio da se “istina sve više smatra nečim što se osjeća, a ne nečim poznatim”.¹¹

Od 1960-ih zapadno je društvo postajalo progresivno subjektivnije.

O učincima te “puzajuće sekularizacije” Trim je zaključio da “tkanje većine adventističkih mjesnih crkava nije dovoljno da zaustavi tu plimu”.¹²

Mogu li ljudi imati iskustvo promjene života koje ih može ojačati protiv sekularizma i osobnih kriza, a da ne dođu k Isusu?

Ne samo na Zapadu

Ne događa se samo na Zapadu da su se članovi pridružili crkvi, ali nisu “došli k Isusu”. U Ruandi je devedeset i pet posto stanovništva tvrdilo da je kršćansko, uključujući više od 275.000 adventista, ili oko deset posto stanovništva u to vrijeme. Crkveni čelnici govorili su o Ruandi kao o najviše adventističkoj zemlji na svijetu. To je bilo sve do 1994. godine, kad se dogodio genocid, gdje je većinski narod Hutu poklao više od 800.000 manjinskih Tutsija. Mrtvi su uključivali više od 12.000 adventista.¹³

Strašna je istina da su mnogi članovi, i čak pastori adventističke crkve, bili uključeni u genocid i, kako se navodi, oni su održavali svoj adventizam tako što su se u subotu temeljito odmarali od ubijanja.¹⁴

Ono što je Robert Folkenberg, tadašnji predsjednik Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana vidio kad je posjetio Ruandu, pokrenulo ga je više nego išta što je ikada vidio. “Ono što se dogodilo u Ruandi,” izjavio je, “uglavnom je djelo neobraćenih ljudi koji su nosili Kristovo ime.”

Nakon što je proveo vrijeme na koljenima, Folkenberg je došao do jednog zaključka: “Evanđelje nije zatajilo. Kristov križ nije zatajio, Sveti Duh nije zatajio. … Mi, kao pastiri, nismo uspjeli. … Kao vjerski vođe iznevjerili smo Boga, Krista i narod Ruande. … Moramo priznati svoje grijehe pred Bogom.”

“Ono što je potrebno,” izjavio je Folkenberg, jest da “duhovni vođe … pozovu na obraćenje i preobrazbu.”¹⁵ Jesmo li ozbiljno shvatili doseg onoga što se dogodilo u Ruandi i Folkenbergove riječi kao odgovor?

Ljudi mogu biti prilično religiozni i pritom iskreni, a da ne budu kršćani.

Što je odgovor?

Krštenje ne znači obraćenje. Trebamo li više naglašavati obraćenje Isusu, a ne krštenje? Je li moguće da trošimo više vremena razgovarajući o Zvijeri, stvarajući pravednost strahom, nego razgovarajući o Janjetu koje nas otkupljuje pravednošću po vjeri?

Carlyle B. Haynes bio je adventistički evangelizator koji je dovodio ljude u crkvu, ali je jednog trenutka shvatio da “propovijeda već petnaest godina, a ipak nije obraćen čovjek.”

“Zanemario sam prvi jednostavan dječji korak dolaska k Isusu Kristu za sebe i, vjerom u Njega, oprost mojih grijeha,” napisao je. “Bog me je vratio, nakon petnaest godina propovijedanja ove poruke, u podnožje križa.”

Kad se odvratimo od naših “vlastitih djela i sami pogledamo jedino u Krista za spasenje,” rekao je Haynes, “Bog nas proglašava pravednima. Ova Božja izjava utemeljena je na dovršenom djelu našega Gospodina.”¹⁶

To je Radosna vijest ili Evanđelje.

Errol Webster, Adventist Record i Adventist Review

______________