“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest. Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist.” (1. Ivanova 3,2.3)
Duša napreduje kroz osobni napor ujedinjen s molitvom vjere. Iz dana u dan karakter postaje sve sličniji Kristu i u konačnici, umjesto da bude u spletu okolnosti, da udovoljava sebičnosti i biva zaveden nevažnim i beznačajnim razgovorom, čovjek postaje gospodar svojih misli i riječi. Cijena toga može biti ozbiljan sukob pri svladavanju navika kojima se dugo udovoljavalo, no, zahvaljujući Kristovoj milosti, mi možemo pobijediti. On nas poziva da učimo od Njega. On od nas traži da se učimo samosvladavanju i da budemo savršenog karaktera čineći ono što je ugodno u Njegovim očima. “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima” — to je Njegov osobni standard procjene karaktera.
Ako smo vjerni poticajima Božjeg Duha, ići ćemo iz milosti u milost, iz slave u slavu, dok ne primimo završni dodir besmrtnosti.
“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” Može li ijedna zemaljska promocija dodijeliti čast jednaku ovoj — da budemo sinovi Božji, djeca nebeskog Kralja, članovi kraljevske obitelji? Čovjek može biti željan časti koju mu okolina može podariti, no kakva je korist od toga? Zemaljsko plemstvo su ljudi; oni umiru i vraćaju se u prah, i nema nikakvog trajnog zadovoljstva od njihove hvale i časti. No, čast koja dolazi od Boga jest trajna. Biti baštinicima Božjim i subaštinicima s Kristom, znači imati pravo na neistraživa bogatstva — blaga takve vrijednosti da u usporedbi s njima zlato i srebro, dragulji i drago kamenje postaju beznačajni. Kroz Krista nam se nudi neizreciva radost, vječni značaj slave. “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1. Korinćanima 2,9)
Nama nedostaje jednostavna vjera; moramo svladati umjetnost povjerenja u našeg najboljeg Prijatelja. Isus bdije nad nama nježnom suosjećajnošću i dirnut je spoznajom naših slabosti. Nitko tko je u svojoj velikoj potrebi ikad pogledao na Njega vjerom nije ostao razočaran. Kršćanin je najsretniji čovjek na svijetu. On se osjeća sigurnim jer vjeruje u Isusa i uživa Njegovu nazočnost. Njegova obrana jest “Bog, koji spasava čestita srca”. (Psalam 7,11). Ne odgađajmo ovo važno pitanje, već počnimo s još većom odlučnošću usmjeravati svoj um na Isusa i nebeske stvarnosti, prisjećajući se kako se promatranjem mijenjamo u tu istu sliku. Imajmo hrabrost u Bogu. (Review and Herald, 10. lipnja 1884.)