“Tada Isus reče učenicima svojim: ‘Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!’” (Matej 16,24)
Kada im je Isus počeo “objašnjavati da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti … da će biti ubijen” (Marko 8,31), On ih je zapravo počeo poučavati o novom razumijevanju mesijanstva koje nalaže novo sagledavanje učeništva. Ako je Petru i ostalim učenicima novo tumačenje mesijanstva bilo mrsko, novi pojam učeništva bit će im podjednako odbojan. “Ako, dakle, tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!” Taj redak sadrži dvije najteže riječi s kojima ćemo se ikada morati suočiti — “odreče” i “križ”. Kada razmišljamo o odricanju, zamišljamo da se radi o suzdržavanju od određenih užitaka na neko vrijeme, dok možda sebi istodobno čestitamo koliko smo dobri u vladanju sobom i/ili velikodušnosti.
Ali to je daleko od onoga što je Isus podrazumijevao pod pojmom “odreći se”. To je oštra i zahtjevna riječ. Jedan proučavatelj Biblije tumači da ta riječ u 24. retku znači “zaboraviti na sebe, odreći se sebe i svojih probitaka”.
Drugi pisac ističe da je “odreći se samog sebe” dublje od samoodricanja. “To je kada sebe ne činimo krajnjim ciljem, već oruđem u Božjem kraljevstvu. To je pokoravanje bučnog ega s njegovim oštrim zahtijevanjem prednosti, njegovom zaokupljenošću sobom, njegovom željom isticanjem, njegovim ustrajavanjem na udobnosti i ugledu; odreći se samg sebe nije neka vrsta moralnog sporta, već to činimo radi Krista, radi posvećenja sebe Njegovom djelu.”
Prema tome, postoji golema razlika između samoodricanja i odricanja samog sebe. Prvo je manje-više površno djelovanje, dok je drugo pitanje srca — ili, konkretnije rečeno, promjene srca.
Ovo je mjesto na kojem svaki Isusov sljedbenik treba postati razvidniji, iskreniji. Jeremija kaže: “Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo.” (Jeremija 17,9) Posljednje što moje srce želi učiniti jest da shvati da odricanje samog sebe stoji u središtu istinskog kršćanstva.
Preporučujemo:
