“Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” (Matej 16,25.26)
Posvetili smo nerazmjernu količinu vremena ulomku u Mateju 16,13-26. Deset dana smo razmišljali o ovim redcima. I to iz dobrog razloga. To je okosnica evanđeoskog izvještaja. Do te točke upoznavali smo Isusa. Sada se naglasak premješta na značenje mesijanstva.
A u osnovi tog značenja nalaze se dva križa — Kristov i naš. Nauk o dva križa srž je kršćanstva u oba smisla — mesijanstva i učeništva.
Da bih potpunije razumio Isusov nauk povezan s mojim križem, trebam zapamtiti da grijeh u svojem najosnovnijem smislu stavlja u središte mojeg života mene i moju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu da ja odlučujem postati vladar vlastitog života — govoreći “ne” Bogu i “da” sebi.
Načelo sebičnog života, tako prirodno ljudskom biću, mora umrijeti. Zato Dietrich Bonhoeffer ovako govori o tome što znači biti kršćanin: “Kada Krist poziva čovjeka, On mu upućuje poziv da dođe i umre.”
Isus je ukazao na glavni čovjekov problem kada je ustvrdio da “nitko ne može služiti dvojici gospodara” (Matej 6,24). Pitanje glasi: Koga ću staviti na prijestolje svojeg života? Sebe ili Boga? Ne mogu služiti obojici u isto vrijeme. Kada se suočim licem u lice s Kristovim zahtjevom, ja moram razapeti Njega ili On mora razapeti mene. Nema sredine.
U tom kontekstu gubitak života ili dobivanje života, i dobivanje cijelog svijeta ili gubitak cijelog svijeta, dobiva značenje. Kolika je, trebamo upitati sebe, moja cijena? U čemu ću i u kojem trenutku biti spreman prodati svoju dušu u zamjenu za zemaljske nagrade? Je li to popularnost, novac, ugled, “ljubav”, “zabava” ili nešto drugo? Na kraju nema razlike zato što je preda mnom i dalje odluka koja neće iščeznuti. Uvijek odlučujem između neke stvari i Isusa.
Preporučujemo:
