Kad Stari zavjet govori o milosti, rabe se pojmovi kao što su nezaslužena naklonost ili dar, dobrotvorno djelo u nečiju korist, ljubaznost i trajna ljubav. U Novom zavjetu milost je ljubaznost i milosrđe, dar ili naklonost, blagoslov, nešto ugodno. Nisu li to čudesni pojmovi? Sveto pismo često spominje besplatno ukazanu, nezasluženu Božju naklonost i ljubav prema nama. Pokušajmo temeljitije ispitati ovaj važni pojam tako što ćemo se pozabaviti Pavlovim pismom Efežanima.
Božja osobina
“Milost i mir vam od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (Efežanima 1,2) Pavao počinje i završava svoje pismo (Efežanima 6,24) željom da njegovi čitatelji iskuse milost. U njemu izražava blagoslov i molitvu da čitatelji u cijelosti upoznaju besplatnu, nezasluženu Božju naklonost, da ih Bog obnovi za sebe i da im sve što je potrebno.
Milost dolazi od Boga i Pavao nastavlja govoriti o slavi Njegove milosti (Efežanima 1,6), da bi dodao izraz “prema bogatstvu njegove milosti” (redak 7). Ali kao da to još uvijek nedovoljno opisuje Božju izvrsnost, Pavao pojačava svoju prijašnju izjavu i spominje “izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama” (Efežanima 2,7). Tako Pavao slavi Božju milost sve uzvišenijim izrazima.
Bog Starog zavjeta predstavio se Mojsiju ovim riječima: “Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.” (Izlazak 34,6) Starozavjetni pisci su se često vraćali na ovu Božju samoobjavu i slavili Njegovu milost. David je rekao: “No ti si, Gospode Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu — sama ljubav i vjernost.” (Psalam 86,15) Joel poziva svoj narod na pokajanje i objavljuje: “Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali.” (Joel 2,13) Srdit zbog Božje milosti, Jona se moli: “Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem, i da se nad nesrećom brzo sažališ.” (Jona 4,2)
Pavao je vjerojatno držao na umu Božje osobno svjedočenje kad je govorio o Božjoj milosti. U Efežanima 1,6 dvaput spominje milost: “Na hvalu slave svoje milosti. Njom nas dobrostivo obdari u Ljubljenome.” Važno je da razumijemo tko je i kakav je Bog, jer naše shvaćanje Boga u velikoj mjeri određuje kakvoću našeg odnosa prema Njemu pa zbog toga i kakvoću našeg vlastitog života.
Naš je Bog Bog milosti. Milost je dio Njegovog božanskog karaktera. Milost znači da Bog obraća svoje sjajno lice prema nama i da nas blagoslivlja nezasluženim darovima i naklonošću. Mi Ga možemo moliti da se umiješa, ali milošću nije moguće manipulirati. Ona je dana besplatno, zajamčena je od strane nadmoćnoga slabijemu, od jakog nejakomu i prožeta je ljubavlju i sažaljenjem. Zbog toga milost nije samo blagonaklono raspoloženje prema nekoj osobi ili skupini, već aktivno načelo. Bog pomaže siromašnima, ugnjetavanima, smrtno bolesnima, onima koji pate,, On se okreće onima koji su u potrebi i zadovoljava ih onako kako ih nitko ne može zadovoljiti. Njegovi postupci uključuju izbavljanje i snaženje. Bogu je jako stalo do dobrih odnosa. Njegova je milost neočekivana i ljubavlju prožeta odluka da oprosti naše propuste i obnovi raskinute odnose.
Netko je rekao: “Kad netko radi osam sati dnevno i za svoje vrijeme dobije poštenu dnevnicu, to je plaća. Kad se netko natječe s protivnikom i za svoj uspjeh bude nagrađen, to je nagrada. Kad netko dobije odgovarajuće priznanje za dugogodišnju službu ili visoka dostignuća, i to je nagrada. Ali kad čovjek nije sposoban zaraditi dnevnicu, ne može je dobiti niti zaslužuje nagradu — a ipak dobije takav poklon — to je dobar prikaz Božje nezaslužene naklonosti. Na to mislimo kad govorimo o Božjoj milosti.”
Potrebna nam je
U Poslanici Efežanima Pavao ne samo što se divi neiskazanom bogatstvu Njegove milosti, već nam daje do znanja da nam je ona stvarno potrebna. Nakon što je ukratko opisao novi status kršćana, naime njihovo otkupljenje, njihovo prihvaćanje kao Božje djece i baštinika te njihovo zapečaćenje Svetim Duhom kao posljedicu Božje milosti (Efežanima 1,3-14), u drugom poglavlju govori o njihovom prijašnjem stanju i spasenju koje je uslijedilo. Moramo znati odakle smo došli. Moramo znati tko smo, da smo grešnici osuđeni na smrt. Nikad ne smijemo zaboraviti ovu činjenicu, jer ako je ikad izgubimo iz vida, prestat ćemo cijeniti svoje spasenje i Božju dobrotu i milost.
Molim da sada pročitate veličanstveni ulomak iz Efežanima 2,4-10.
Ne samo što se u ovom ulomku više puta javlja riječ “milost”, već nam Pavao kaže da je naše ljudsko stanje u velikoj potrebi. Bez Božje milosti mi smo mrtvi, duhovno mrtvi. Zarobljeni smo i zapleteni u užad grijeha. Treba nam oslobođenje. Trebamo biti otkupljeni kako bismo postali isključivo vlasništvo svojeg pravog vlasnika, našeg Stvoritelja i Gospodina. Nama je potreban novi život i ništa manje od toga. Ali bez Božje milosti nema mogućnosti da ga dobijemo.
U ovom tekstu Pavao nas upućuje na tri stvari. Prvo, spasenje je isključivo stvar milosti. Ovu misao naglašava triput: “Milošću ste spašeni!” (Efežanima 2,5.8) Drugi put ovu stvarnost posebno naglašava dodajući: “To ne dolazi od vas; to je dar Božji!” A onda nastavlja kako bi bio siguran da smo shvatili: “To ne dolazi od djela da se tko ne bi hvalisao.” (redak 9) Spasenje je uvijek Božji besplatni dar. Kad bi se ono moglo zaraditi ili kad bismo mogli nešto dodati svojem spasenju, milost bi prestala biti milost.
Kad govori o svojem djetinjstvu, Paul Francisco piše kako se u crkvi, koju je pohađala njegova obitelj, za vrijeme Gospodnje večere dvaput skupljao dar. Drugi dar se skupljao neposredno prije podjele simbola i bio je namijenjen za dobrotvornu svrhu. Kad je navršio devet godina, majka mu je dala kovanicu za drugi dar. Nakon što je dao dar, želio je sudjelovati u Gospodnjoj večeri, ali majka mu je rekla: “Još ne možeš.”
“Zašto?” upitao je. “Pa platio sam.”
Misao da možemo platiti za svoje spasenje ili da u najmanju ruku možemo nešto dodati svojem spasenju čini se da je utkana u našu ljudsku narav. Često izgleda da su ljudi previše oholi da priznaju kako su izgubljeni, bespomoćni i očajni i da ne mogu ništa pridonijeti svojem spasenju. Često smo previše oholi da vjerom prihvatimo Božji besplatni dar. Koliko god se divili Božjoj milosti, nužno je da se prizemljimo i ponizno priznamo svoju potpunu bespomoćnost i ovisnost o Gospodinu. Pavao kaže: Spasenje se ne može kupiti. Ono je nezasluženo. Dobra djela su posljedica spasenja, ali nisu razlog spasenja (Efežanima 2,10).
Drugo, Pavao prikazuje spasenje kao svršen čin. Zahvaljujući Božjoj milosti, mi smo već spašeni (redci 5.8). Imamo otkupljenje i oprost grijeha (Efežanima 1,7). Mi smo uskrsnuli i postavljeni smo na nebesima (Efežanima 2,6).
Treće, postoji i buduća dimenzija. Ono što je Bog učinio za vjernike i koja je sadašnja stvarnost, u potpunosti će se spoznati tek u budućnosti. Premda smo već spašeni, konačno je spasenje još uvijek budućnost kad ćemo biti oslobođeni ne samo od sile grijeha, već i njegove prisutnosti. Upravo ovaj kraj čekamo.
Ako nastavimo čitati Poslanicu Efežanima, otkrit ćemo da Božja milost nije ograničena na naše spasenje. U trećem poglavlju Pavao, govori o Božjoj milosti kad mu je povjerio posebnu zadaću i službu (redci 2.7). Zatim dodaje: “Meni najmanjem od najmanjega među svima svetima dana je ova milost: da poganima navijestim neistraživo. Kristovo bogatstvo.” (redak 8) Božja milost je učinila da je postao novi čovjek u Kristu (1. Korinćanima 15,10).
Nemojmo pogrešno shvatiti. Božja milost nije samo Pavla pozvala u posebnu službu, nego i sve nas: “A svakom pojedincu od nas dana je milost po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar”, kaže Pavao u Efežanima 4,7 i nabraja više duhovnih darova. Zahvaljujući Božjoj milosti, svaki pojedini vjernik je dobio najmanje jedan duhovni dar, nezasluženo, što nam ne daje pravo na hvalisanje. Ovi su darovi dani da se izgradi Kristovo tijelo, Crkva, da joj pomognemo duhovno, ali i brojčano rasti i njegovati njezino jedinstvo (redci 12-16).
Je li nam milost potrebna? Svakako, potrebna nam je. Potrebna nam je za naše spasenje. Potrebna nam je za naš svakidašnji život. Potrebna nam je za našu službu. Milost je nezaslužena Božja naklonost koja nam donosi sve što je potrebno da živimo kršćanskim životom i služimo drugima. Mi je prenosimo drugima.
Ellen White na vrlo lijep način sažima milost: “Bog ljubi bezgrešne anđele koji vrše Njegovu službu i slušaju sve Njegove zapovijedi, ali im ne daje milost; ona im nikad nije bila potrebna jer nikad nisu sagriješili. Milost je osobina koja je ukazana nezaslužnim ljudskim bićima. Mi je nismo tražili; ona je poslana da nas traži. Bog s radošću pruža milost svima koji za njom gladuju i žeđaju, ne zato što smo dostojni, već zato što smo nedostojni. Naša potreba je svojstvo koje nam daje sigurnost da ćemo primiti taj dar.” (Testimonies to Ministers, str. 519)
Objavljena nam je u Kristu
Dosad smo proučavali Božju milost i našu potrebu za njom. Ali nedostaje najbitniji dio. Božja milost nam je objavljena u Isusu Kristu. Bez Isusa nam spasenje ne bi moglo biti ponuđeno kao nezasluženi dar. Zbog toga, od samog početka, kad Pavao oslovljava Efežane i kad im želi milost i mir, on ne samo što odmah predstavlja Boga Oca, već i “Gospodina našega Isusa Krista“. Kad u Efežanima 1,6 slavi Božju milost, odmah dodaje: “Njome nas dobrostivo obdari u Ljubljenome.” U sljedećem retku uvjerava nas da “imamo otkupljenje… oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti” (redak 7). Kako? Po Njemu, Isusu Kristu, našemu Gospodinu, i “njegovom krvlju”. Spasenje milošću ovisi o Isusu. On je dragovoljno prolio svoju krv da bismo mi dobili slobodu, nezasluženi dar. Mi smo bili mrtvi u grijesima, ali nas je On spasio. To je milost.
Isus je platio cijenu za naše prestupanje Božjeg zakona. On je na sebe uzeo našu nepravednost da bismo mi mogli uživati Njegovu pravednost. Zato nas Bog “s Kristom oživi… s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu” (Efežanima 2,5.6). Pavao ide toliko daleko da pokazuje kako Božja namjera za Crkvu nadilazi spasenje i ponovno stvaranje, njezino jedinstvo i naviještanje Evanđelja svijetu. Crkva treba cijelom stvorenom svijetu biti prikaz Božje ljubavi i milosti u Kristu (Efežanima 2,7). Zapazimo, opet “u Kristu”.
Adventistička je crkva odlučila naglašavati određene temeljne vrijednosti kao što su kvaliteta života, rast i jedinstvo. Sve njih nalazimo u Pavlovoj Poslanici Efežanima. Sve su one povezane s Božjom milošću. Sve one ovise o našem Gospodinu Isusu Kristu. Po Njemu smo milošću spašeni i uživamo u novoj kvaliteti života. Zahvaljujući Njemu primamo darove, službe i sve što je potrebno da rastemo pojedinačno i kao Crkva, da objavimo vječno Evanđelje Božje ljubavi prema ljudskom rodu i da čuvamo i širimo jedinstvo Njegove Crkve ostatka.
Milost je predivna Božja osobina. Nama je silno potrebna. A ponuđena nam je u Isusu Kristu, našem Gospodinu. Prihvatimo ovaj dar milosti i pristupimo slobodno prijestolju milosti po Isusu našem Spasitelju i Velikom svećeniku. “Milost zajedno s neraspadljivošću bila sa svima koji ljube našega Gospodina Isusa Krista!” (Efežanima 6,24)
Jan Paulsen