Bog upozorava protiv oholosti

“Izagnat će te iz društva ljudi, i sa životinjama ćeš poljskim boraviti … sedam će vremena proći nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim.” (Daniel 4,22-25)
Vjerni Daniel je stao pred kralja ne da bi mu laskao, niti da bi iznio lažno tumačenje kako bi osigurao njegovu naklonost. Na njemu je počivala ozbiljna dužnost — da babilonskom kralju kaže istinu. Zato je rekao: “Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino značenje tvojim mrziteljima! Stablo koje si vidio … to si ti, o kralju.” (Daniel 4,19-22) Smatramo li mi babilonsko kraljevstvo nečim što je po Božjoj procjeni važnije od oruđa i odgovornosti koje je On povjerio svojem izabranom narodu na koji je došao kraj svijeta? Mi ovdje vidimo kako veliki Ja Jesam radi da bi promijenio srce čak i jednog poganskog kralja. Postoji Stražar koji bilježi sva ljudska djela, a posebno djela onih koji trebaju predstaviti Boga primajući Njegovu svetu istinu u srce i otkrivajući je svijetu. … U Nabukodonozorovom je snu pravi smisao vladavine prekrasno prikazan velikom “krošnjom plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve i pod kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske” (Daniel 4,21). (Manuscript 29, 1895.) Prorok Daniel je protumačio kralju san i dodao ozbiljan savjet: “Zato, kralju, neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća.” (Daniel 4,24) … Dvanaest mjeseci kralj je bio kušan i ispitivan. Za to vrijeme njegova djela su vagana na tezulji nebeskog Svetišta. Jednog jutra, dok je hodao po svojoj palači, “kralj govoraše: ‘Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom — snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?’” (Daniel 4,27) Dok se kralj uznosio ispunjen osjećajem vlastite veličine, “još bijahu te riječi u ustima njegovim kad s neba dođe glas: ‘Tebi se objavljuje, kralju Nabukodonozore! Kraljevstvo ti se oduzelo.’” (Daniel 4,28) (Letter 71, 1894.)