Dva puta

“Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti, i lice mu se namrgodi.” (Postanak 4,4.5)
“Kajin je izišao pred Boga sa srcem punim nezadovoljstva i nevjernosti u vezi s obećanom žrtvom i nužnosti prinošenja žrtava. Njegov dar nije izražavao pokajanje zbog grijeha. On je smatrao, kao što mnogi i danas smatraju, da bi točno slijeđenje Božjeg plana, povjerenje u Njegovo spasenje i pomirenje u obećanom Spasitelju, bilo priznanje slabosti. Izabrao je put oslanjanja na sebe. Došao je s osobnim zaslugama. Nije donio janje i njegovu krv pomiješao sa žrtvom, već je prinio svoje plodove, proizvode svojeg rada. Prinio je svoju žrtvu kao uslugu koju je činio Bogu, kako bi uz njezinu pomoć dobio Božje odobrenje. Kajin je poslušao kad je izgradio žrtvenik, poslušao kad je prinio žrtvu, ali pokazao je samo djelomičnu poslušnost. Izostavio je ključni dio, priznanje potrebe za Otkupiteljem. … Kajin i Abel predstavljaju dvije skupine koje će postojati na svijetu sve do kraja vremena. Jedna se skupina koristi propisanom žrtvom za grijeh, a druga se osmjelila osloniti na vlastite zasluge, njihova je žrtva bez vrijednosti božanskog posredovanja te stoga ne može čovjeka dovesti u sklad s Bogom. Naš prijestup može biti oprošten samo Isusovim zaslugama. … Neki tvrde da čovječanstvu ne treba otkupljenje, već razvitak, da se može oplemeniti, uzdići i obnoviti. Kao što je Kajin mislio da će steći božansku naklonost žrtvom kojoj je nedostajala žrtvena krv, tako i oni očekuju da će uzdignuti čovječanstvo do razine božanskog mjerila bez pomirenja. Kajinova povijest pokazuje kakve će to rezultate donijeti. Ona pokazuje što će čovjek postati bez Krista. Čovječanstvo nema snage da se samo obnovi. Ono ne napreduje, već nazaduje prema onom što je sotonsko. Krist je naša jedina nada. ‘Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.’ (Djela 4,12)” (Patrijarsi i proroci, str. 51,52)